Ako bude pameti i sreće, iz ove nevolje sa svjetskom epidemijom moglo bi se za čovječanstvo izleći i više dobra nego štete. Recimo, jedna od agencija Ujedinjenih nacija pozvala je u uvjetima pandemije koronavirusa na uvođenje privremenog temeljnog dohotka za 2,7 milijardi siromašnih u svijetu. Kad bi se to dogodilo, privremeno bi lako moglo postati trajno, a 2,7 milijardi – gotovo tri! – mogle bi porasti cjelokupno stanovništvo svijeta.

Zamisao temeljnog dohotka, nazivanog još i univerzalni, garantirani, bezuvjetni, mnogima djeluje kao utopija, ali utopija je samo zato jer se još nije ostvario, a ne zato jer je neostvariv. Mnogi neinformirani će bez premišljanja reći: „To je nemoguće!“ Malo je poznato da je projekt univerzalnog temeljnog dohotka zamalo već uveden prije otprilike pola stoljeća.

Godine 1964. američki predsjednik Lyndon. B. Johnson proglasio je „Rat protiv siromaštva“. Demokrati i Republikanci podržali su radikalne socijalne reforme, a dobio je i podršku Senata. Metodom izabiranja statističkog uzorka odabrano je 8.500 Amerikanaca u državama New Jersey, Pennsylvania,Iowa, Sjeverna Carolina i Indiana. Za svakoga je osigurano 1.600 $ godišnje (što bi danas odgovaralo iznosu od oko 11.000 $), a za cijeli projekt izdvojeno nekoliko desetaka milijuna dolara (danas bi to trebali pomnožiti s oko deset da dobijemo odgovarajuću vrijednost). Tražili su se odgovori na tri osnovna pitanja (Da li ljudi manje raditi kad će dobivati garantirani dohodak? Hoće li projekt biti preskup? Je li zamisao uopće izvediva?), te desetak pitanja drugog reda. Odgovori na sva pitanja pokazali su se u korist projekta. Međutim je usputno iskrsnuo jedan podatak koji je sablaznio konzervativce, te slične i srodne: broj razvoda među tih 8.500 tisuća ljudi porastao je za 50%! Tumačili su to time da su žene osnažene financijskom nezavisnošću bježale iz nezadovoljavajućih brakova, što je onima koji vjeruju da je brak svetinja, porodica temelj društva i slične floskule bilo nedopustivo, te su digli silnu dreku.

Revolucionarne 1968. pet najpoznatijih američkih ekonomista – John Kenneth Galbraith, Harols Watts, James Tobin, Paul Samuelsen i Robert Lampman – objavili su na naslovnoj stranici „New York Timesa“ otvoreno pismo Kongresu zalažući se za uvođenje temeljnog dohotka. Podržalo ih je još tisuću i dvije stotine ekonomista. Sljedeće godine je predsjednik Nixon nastavio predlažući zakon o blagom temeljnom dohotku koji je naišao na masovno odobravanje. U travnju 1970. Kongres je podržao prijedlog zakona s 243 glasa za protiv 155 glasova protiv. Nažalost, zakon je odbijen u Senatu.

Slijedeće godine Nixon je ponovo pokušao s donekle izmijenjenim zakonom. Ponovo je Kongres bio „za“ s 288 glasova protiv 132, ali je Senat ponovo odbacio prijedlog. Uslijedilo je nadmetanje Nixonovih savjetnika: Martin Anderson je bio protiv temeljnog dohotka, makar ograničenog samo na siromašne Amerikance, a Daniel Moynihan i Milton Friedman bili su za. Anderson se pozvao na povijesni presedan koji je imao mnogih sličnosti – Speenhamland sistem.

Speenhamland sistem je povijesni primjer jedne od najopsežnijih socijalnih pomoći. Provođen je na širokom području južne Engleske gotovo četrdeset godina, od 1795. do 1834. godine. Uplašeni odjecima Francuske revolucije, pod prijetnjom opće gladi, vlasti su svim siromašnim ljudima kroz gotovo četrdeset godina davale novaca da si mogu osigurati kruh. Pri kraju je provedeno zamašno anketiranje koje je rezultiralo izvještajem. Izvještaj je bio toliko nepovoljan da se odustalo od Speenhamland sistema, a Anderson je utjecao na Nixona pozivajući se na taj dokument, te je Nixon naposljetku odustao od projekta proglasivši da je „Rat protiv siromaštva izgubljen“.

Zanimljivi uvidi ostvareni su nekoliko desetljeća kasnije kad je već sve bilo prekasno.

Podatak da je broj razvoda u testnom uzorku porastao za 50% bio je plod greške u računu. Točan podatak bio je upravo obrnut. Broj razvoda je osjetno opao, što se tumačilo time da su parovi sa sređenim financijama mogli posvetiti više pažnje i energije tome da poprave svoje brakove.

Kako Britanci čuvaju papire u arhivima stoljećima povjesničari su otkrili da je izvještaj o neuspjehu Speenhamland sistema bio falsifikat. Tvrdeći da je napisan na temelju ankete, objektivnih pokazatelja, zapravo je bio napisan prije nego su rezultati pristigli. Pravi rezultati ankete govorili su upravo suprotno, da je taj sistem za svoje vrijeme bio izuzetno djelotvoran i blagotvoran.

S.A.D. su bile za dlaku blizu tome da uvedu bezuvjetni temelji dohodak početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da nije bilo greške u izračunavanju i očigledno namjernog povijesnog falsifikata Amerikanci bi ga uveli, što bi najvjerojatnije povuklo za sobom druge najrazvijenije zemlje: Britaniju, Francusku, Njemačku… Bezuvjetni temeljni dohodak bi započeo pobjedonosni pohod da se proširi po ostatku svijeta. Povijest bi krenula drugim smjerom…

U Kubanskoj krizi svijet je došao na prag atomskog sukoba, zanjihao se simo-tamo, ali je razum ipak prevladao. Da se američki „Rat protiv siromaštva“ nastavio bezuvjetni temeljni dohodak bio bi ostvarena činjenica već četrdesetak godina, jednako stvaran kao što je svojevremeno bilo nezamislivo i smatralo se nemogućim da žene dobiju pravo glasa ili Crnci građanska prava.