Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza izdano je 1616. u Strasbourgu, a anonimno autorstvo se, s pravom ili ne, pripisuje Johannu Valentinu Andrei. Andrea je početkom sedamnaestog stoljeća opisao imaginarnu zajednicu Ruže Križa što su je poslije drugi osnovali po uzoru na njegov opis. Kao treći od izvornih manifesta tajanstvene fraternije Rozenkrojcera, Kemijska svadba alegorijska je romansa podijeljena u sedam dana, ili sedam putovanja, i govori nam o pozivu Christianu Rosenkreuzu da u dvorcu prepunom čudesa asistira pri vjenčanju mladoženje i mladenke, Kralja i Kraljice. Jasno, riječ je o alkemijskom motivu svetoga braka čije je jednostavno značenje uzvišeno jedinstvo duha, duše i tijela ili pak mističko jedinstvo suprotnosti, da pojednostavim. Motiv se oslanja, između ostalog, i na apokrifno Tomino evanđelje u kojem Isus govori: “Kada od dvoga napravite jedno, i ako od nutarnjeg napravite vanjsko, a od vanjskog unutrašnje, i ako ono iznad bude kao ono ispod, i kada od muškog i ženskog načinite jedno, tako da muško više ne bude muško ni žensko žensko, i ako načinite oči umjesto oka, i ruku umjesto ruke i stopalo umjesto stopala, sliku umjesto slike, tada čete ući u kraljevstvo.” Alkemija ljubavi, da uvodno zaključim, potpuno je nesumjerljiva današnjoj znanosti ljubavi, kemiji ljubavi: različite su to paradigme. Prva je nadahnula bezbrojne pjesnike i ezoterike; druga tek cinike: govoreći jezikom suvremene znanosti, transmutacijom jezgre je moguće dobiti zlato iz olova, ali je proces veoma skup.

O kojoj to ljubavi govorimo?

Iako su nebrojeni tijekom povijesti pripomogli shvaćanju, ili konceptualiziranju, ljubavi, romantična ljubav i danas izgleda neobjašnjivom poput leta bumbara. Unatoč tome, ili upravo zato, znanstvenici su se uhvatili ukoštac s tim izazovom, pokušavajući objasniti kako i zašto ljudi vole jedni druge. Drugim riječima, kad kažete da između vas i partnera ima kemije, savršeno ste u pravu: kao i u srdžbi, tako i u ljubavi bivamo poprištem biokemijskih procesa. Razložiti te procese, tema je ovog teksta.

Prije no što odgovorimo na pitanje o elementima biokemije ljubavi, upitajmo se preliminarno: A što će nam ta saznanja, koja nam korist od njih? Odgovor je jednostavan: ljubav, bila ona erotička, kao ljubav suprotnih, ili filia, prijateljstvo, dakle ljubav jednakih, ili pak agape, milosrdna ljubav stvoritelja za stvorenje kojoj je odraz posvećenost dobru drugih, caritas, svejednako je pretpostavka uspostave društvenih odnosa. Stoga sa sigurnošću možemo kazati da razumijevanje neurokemijskih putova koji reguliraju socijalne veze i pripadnost zacijelo može pomoći da se nosimo s defektima naše sposobnosti uspostave tih odnosa.

Na početku tog suvremenog, egzaktnog tumačenja ljubavi kao igre hormona, nalazi se začudna definicija: ljubav je ovisnost. Doslovno. Oni isti kemijski procesi koji ravnaju ovisnošću junkiea, na djelu su i u ljubavi. Ovdje se moguće prvi put srećemo s objašnjenjem engleske fraze: to fall in love: taj pad u ljubav manje je starozavjetni pad, a više gubljenje glave, mi bismo kazali i: ljubav je slijepa. U našem romantičnom idealiziranju voljene osobe mi previđamo očigledno: ne vidimo mane, priviđaju nam se vrline, i stoga je odatle možda razumljiviji dictum: u ljubavi ljubavnici nemaju tijela. Jasno, tako to vidi romantika, no trezvena današnja znanost hladno će kazati – možda i presurovo – da je ljubav kemijski uvjetovano stanje uma kojim upravlja dio naše genetske popudbine potpomognut sociokulturnim utjecajima poput našega odgoja. Ne manje obeshrabrujuć je razlog romantičnih veza: u njima smo da bismo kao roditelji brinuli za nemoćno potomstvo; kemikalije koje kolaju našim mozgovima i tijelima u ljubavi imaju nekoliko svrha, ali im je primarni cilj biokemija opstanka. Evolucijski imperativ, ništa drugo: strictly business, nothing personal: zaljubljivanje svedeno na komunikaciju feromonima u službi nastavka vrste. Ljubav je u riječ kemijska ovisnost kojoj je svrha omogućiti nam reprodukciju.

Što nas motivira na ljubav? Trivijalni motivi: izgled, i to uglavnom ono što nas podsjeća na roditelje, ili, kao što misli kognitivni psiholog Davit Perrett, samoljublje: ono što nas podsjeća na nas same! Privlači nas, naravno, i nečija osobnost, ali, avaj!: i tu tražimo ono što smo ponijeli iz djetinjstva, ili bi pobornici otužne psihoanalitičke mitologije htjeli da bude tako: u osobi koju volimo tražimo odlike, naših roditelja. Tu su i spomenuti feromoni, kao začin: feromon dolazi od grčkog φέρω phero “nositi” + hormon od ὁρμή – “poticaj”; taj nositelj poticaja izlučevina je kemijskih faktora koja izaziva društveni odgovor kod članova iste vrste. U stvari, feromon je kemijski fingerprint: mirisni otisak po kojemu se prepoznajemo. U životinjskom svijetu ovaj se olfaktorni OIB nalazi u urinu ili znoju i diktira seksualno ponašanja i privlačenje suprotnoga spola. Posebna mu je značajka pomoć u identifikaciji i izbor partnera s imunosistemom dovoljno različitim da osigura zdravo potomstvo. Životinje imaju takozvani vomeronazalni organ (VNO) kojim detektiraju tu mirisnu kemikaliju. Iako je u ljudi VNO pronađen, nemaju ga svi, ali… Zanimljiv je eksperiment proveden u grupi žena koje su mirisale znojne majice grupe muškaraca i svaka je morala odabrati najprivlačniju: baš kao i u svijetu životinja, većina je izabrala majicu muškarca čiji je imunosustav bio najrazličitiji od vlastitog.

Naravno, već dovde je čitatelj, a naročito čitateljica, dovoljno zgranut suhoparnošću pristupa tako visokoparnoj, sublimnoj temi. Ali, znamo li o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi? Jedna od jednostavnih podjela koje nam omogućuju da se suočimo s „dijalektičkim materijalizmom“ ljubavi, razlikuje ljubav kao erotsku strast, požudu; ljubav kao romantičku strast, privlačnost; i konačno, ljubav kao trajno vezivanje, ljubavnu vezu.

Požuda je vrijeme puberteta, estrogena i testosterona. Dr.Lisa Diamond tvrdi da su požuda i romantična ljubav dvije posve odvojene sfere s autonomnim kauzalitetom: požuda se javlja sa svrhom spolnog općenja, romantična ljubav sa svrhom prokreacije. Odatle mogućnost da i ne osjetimo žudnju za našim romatničkim parterom, ili da volimo osobu, ali osjećamo požudu za drugom; u skladu s tvrdnjama dr.Diamond, to je normalno, da umirim čitateljice, a naročito čitatelje. Sexolog John Money ovako definira tu razliku: Ljubav postoji iznad pojasa, požuda ispod.

Privlačnost slijedi žudnju. Privlačnost je romantična strast: tu sada počinje gubitak zdravog razuma, kako je već elaborirano. Ovo je faza idealizacije, no zanimljivo, važno je kazati da što duže partnera idealiziramo, to su veće šanse da veze kasnije potraju. U stvari, u ovoj fazi gubimo razum zato jer i ne možemo na bilo što drugo misliti: u ljubavi ljubavnici jedno drugom kažu – i tu fizis dodiruje metafiziku ljubavi – : Ti si meni sve! Ljubljeno je biće ono jedno biće koje sabire sva bića, sve što jest i uopće može biti. Stoga ljubavnicima ništa ne nedostaje, ma gdje i ma u kojim okolnostima bili: oni su samodostatni, jer oni su uistinu cjelina, ono uvodno alkemijsko mistično jedinstvo.

Iz tog stadija, privlačnosti, konačno slijedi faza povezivanja. Prolazimo kroz fantazijsku ljubav, i ulazimo u realnu ljubav, ljubavnu vezu. Studije Ellen Berscheid pokazale su da je prethodna fantazijska idealizacija pretpostavka snage veza, a tu tezu potvrđuju i ina istraživanja: endorfini, oksitocin i vasopresin, vjerojatno, uz našu navadu da pripisujemo suvišak empatije osobi koju volimo, čine veze trajnijima. I tu, pri spomenu oksitocina i vasopresina, na pragu smo kemije ljubavi.

Kemija ljubavi

U biti, riječ je o koktelu ljubavnog zanosa. Puno je tu kemikalija u optoku kad nas obuzme ljubavni furor. Estrogen i testosteron, rekli smo, imaju ulogu u području spolnog nagona, no, bez njih i ne bismo bili u ljubavnoj areni. Dopamin, o kojemu valja kasnije i više kazati, ubrzava rad srca, znoji dlanove. Usput, stvara osjećaj blaženstva. Norepinefrin je sličan adrenalinu i proizvodi uzbuđenje: i on čini da srce brže kuca, i sad je već jasno zašto su i Stari mislili da je ljubav stvar srca, ne glave. Prema Helen Fisher, posljednje dvije kemikalije proizvode ushićenje, nesanicu, gubitak apetita, žudnju… uglavnom, kao da ste na raveu. Zanimljiva je opaska da muškarci ovaj ljubavni koktel proizvode lakše od žena, zbog svoje vizualne prirode: funkcionalnom magnetskom rezonanco, skenirah je rad mozga osobe koja gleda fotografiju svoje ljubavi. Skenovi su pokazali povećan dotok krvi u dijelove mozga s visokim koncentracijama receptora za dopamin. Visoka razina dopamina povezana je također s hiperaktivnošću i ciljnim ponašanjem, pa se parovi u ovoj fazi ljubavi usredotoče na odnos, nesposobni koncentrirati se na bilo što drugo. Drugo moguće objašnjenje ovog fokusiranja i idealiziranja koje se javlja u fazi privlačenja dolazi od znanstvenika s Univesity College iz Londona. Oni su otkrili da ljudi u ljubavi imaju niže razine seratonina i da su neuronski krugovi povezani s načinom na koji mi procjenjujemo druge potisnuti. Ove niže razine seratonina su iste kao i kod ljudi s ospesivno-kompulizvnim poremećajem, što možda objašnjava zašto su oni u ljubavi „proganjani“ od svoga partnera.
Spominjali smo oksitocin: hormon oksitocin je povezan sa sposobnošću održavanja zdravih međuljudskih odnosa i zdrave psihološke granice s okolinom. Oslobađa se tijekom orgazma i uzrokuje veću bliskost; također, i povezanost majke i djeteta, kao i kontrakcije maternice u porodu. Vazopresin, antidiuretski hormon, još je jedna kemikalija koja je povezana sa stvaranjem dugoročne, monogamne veze. Dr. Fisher smatra da oksitocin i vazopresin ometaju dopamin i norepinefrin,, što bi moglo objasniti zašto strastvena romantična ljubav blijedi kad trajna privrženost raste. I konačno, endorfini su prirodni analgetici, a imaju ključnu ulogu u dugotrajnim vezama. Oni proizvode opći osjećaj dobrobiti, uključujući i osjećaj spokoja i sigurnosti. Kao i dopamin i norepinefrin, i endorfini se luče tijekom seksa. Prema Michelu Odentu iz londonskog Primal Health Research Center, endorfini izazivaju “ovisnost poput droge.” I dopamin i norepinefrin mogu kod nekih ljudi stvarati osjećaj ovisnosti, pa takvi idu iz veze u vezu, jer im tijelo postaje sve tolerantnije na te kemikalije i potrebna im je sve veća doza ne bi li uspjeli postići taj osjećaj, što bi ekskulpiralo neofiliju. Mada, opet, moglo bi se ovim zaključcima jednostavno prigovoriti da glad za dopaminom biva evolucijski osujećena: priroda se ipak pobrinula da se ne rađamo kao ovisnici. Kemijski je to neostvarivo jer mozak evolucijski ima ugrađen mehanizam ‘kontrasta’ motivacije: da bi bio motiviran moraš biti manje motiviran i ako si stalno motiviran gubi se instrument nagrade za evolucijski uspješno ponašanje (dopamin); ustvari te pojede neki depresivni tigar dok ravnodušno misliš kako bi mogao sagraditi helikopter od bambusa.

O miševima i ljudima

Sad kad smo upoznali osnovne elemente i kemikalije, ispričajmo zanimljivu priču o miševima i ljudima.

Samo tri posto sisavaca stvara monogamne veze poput ljudskih. Voluharice, one prerijske, to čine na zanimljiv način. Parenje traje 24 sata, ali veze cijeli život. No, njihove gorštačke rođake nisu tako vjerne: iako su genetski 99% slične, razlikuje ih ta fundamentalna nevjera. Kad su se znanstvenici pitali zašto voluharice bivaju zaljubljene, zapanjio ih je odgovor: zbog hormona oksitocina i vaspresina! No, kad bi ubrizgali te hormone gorskim voluharicama, one ne bi pokazivale nikakvu promjenu od prvotnoga stanja: nevjerne, pa nevjerne! Ispalo je da su vjerne prerijske voluharice takve zbog receptora za oksitocin i vasopresin u moždanim regijama spojenim s mehanizmom nagrađivanja. Pitanje glasi: Imaju li ljudi mozgove slične voluharicama?

Odgovor je složeniji. Mozak ima sistem nagrađivanja dizajniran tako da činimo ono što treba činiti: bez toga ne bismo jeli, pili ili imali seks. Životinje čine što čine jer osjećaju ugodu. A ugodu osjećaju zbog dopamina. U centru za nagrađivanje ženske voluharice 50% je više dopamina u trenutku odabira partnera. I štakor također osjeća da je seks cool zbog dopamina. Ali, štakor nikada ne nauči povezivati seks s određenom partnericom; štakori nisu monogamni. Tu sada upadaju vasopresin i oksitocin: oni su involvirani s onim dijelovima mozga koji nam pomažu da izaberemo one karakteristike koje pomažu identifikaciji pojedinaca. U slučaju voluharica to je miris: voluharice stvaraju olfaktornu sliku svojih partnera i to povezuju s ugodom. Dr Young u Journalu of Comparative Neurology tvrdi da na sličan način mehanizam nagrađivanja biva involviran u tu ovisnost o partneru i kod ljudi. Ipak, uloga ovih dvaju hormona kod ljudi nije posve razjašnjena.

Usput kazano, mozak osoba u ljubavi izgleda kao mozak kokainomana: u ljubavi se aktiviraju oni dijelovi mozga koji su odgovorni za euforiju; drugim riječima, ljubav koristi neurološke mehanizme svojstvene procesima ovisnosti. Mi smo doslovno addicted to love, kaže dr. Young.

Konačno, da završimo ovaj mali pregled, kažimo ponešto i o spomenutim skeniranjima mozga zaljubljenih: ta skeniranja pomogla su i Helen Fisher s Rutgers Universitya ustanoviti da se spomenuti stadiji ljubavi preklapaju, iako su separatni fenomeni sa sebi svojstvenim motivacijskim i emocionalnim sustavima, te supripadajućim kemizmom. I, to sad ima dalekosežne posljedice…

Ti sustavi evolviraju, kao što smo spomenuli, požudu, privlačnost i trajne veze, ergo pronalaženje partnera, formiranje veze i konačno – roditeljstvo. Nevolja je u tome da su ta tri sustava nezavisna a rade simultano – s opasnim rezultatima. Kao što dr.Fisher objašnjava, možemo osjećati duboku povezanost sa suprugom, uz paralelnu romantičnu ljubav za neku drugu osobu, a istovremeno osjećati poriv za sexom nepovezan s prve dvije situacije! Ta nezavisnost u stvari znači da je moguće voljeti više od jedne osobe u isto vrijeme, a situacija vodi k ljubomori, prevari i razvodu – iako, naravno, možemo zamisliti mogućnosti promiskuiteta i poligamije. Dr.Fisher suho zaključuje: Nismo građeni da budemo sretni nego da se razmnožavamo.

Kakav gord zaključak!

Jedino što mi na ovom mjestu, kao dostojan kraj teksta, pada na pamet, jest vomeronazalni organ: onaj nepronađeni ili rijetki organ kojim ustanovljujemo olfaktorni personality. Sjećate li se Süskindovog Parfema? Protagonista koji je bio olfaktorni genij, no nije imao vlastiti miris, monstruma u potrazi za identitetom? Pamtite li završne stranice romana?

„…nisu na njemu opažali ništa osim prisvojene aure, mirisne maske otetog parfema koji je doista bio božanstven….a ispod te maske nije bilo ničega osim potpune odsutnosti mirisa.“
Možda je taj kemizam ljubavi, ta aroma Amora, nepoznato nešto što i ne smije biti oprisućeno, da nas ljubav ne uništi, da požuda ne ogrezne u kanibalizam?
Možda je bolje da ne znamo formulu tog parfema, da ne znamo algoritam te ljubavi, da ne doznamo postoji li naš genetski predestiniran soul mate, jer čovjek nije stvoren za kristalni dvorac. Konačno, postuliramo li kemizam ljubavi, ima li onda u njoj slobode?

Na kraju, vratimo se na početak. Veliki John Donne napisao je Love’s Alchemy, ironizirajući platonički idealizam ljubavi.

Moguće je, s Donneom, ljubav vratiti tijelu, a ipak ga ne desakralizirati: nema tog (al)kemičara koji zna tajnu ljubavi!

Oni koji od mene zađoše dublje u rudnik ljubavi,
Kažu da znaju gdje joj leži izvor ubavi.
Ljubio sam, osvajao i pripovijedao,
No budem li do starosti tako redao,
Neću naći skrivenu tu tajnu.
Oh! Sve to je prijevara;
Jer nijedan još kemičar nije naš’o eliksir skup,
Ali zato hvali svoj prepun ćup,
Ako slučajno zadesi ga čar
Kakva mirisna ili ljekovita tvar,
Da ljubavnici bogato i dugo snivaju
I u ljetnoj noći nalik zimskoj uživaju.