U SPOMEN PRIJATELJU I UČITELJU PERI ZLATARU, novinaru i uredniku svjetskog formata

Jučer u poslijepodnevnim satima u bolja prisjećanja otišao je moj prijatelj i jedan od mojih najvažnijih „učitelja“ u novinarstvu (i životu) Pero Zlatar.

U nedjelju je Peri u njegovom beogradskom stanu pozlilo.

Doživio je infarkt, Hitna pomoć je došla jako brzo, u Klinici mu je ugrađen stent…

Očekivanja liječnika i obitelji bila su optimistična, tim više što je u ponedjeljak u komunikaciji sa suprugom Ksenijom mobitelom komentirao jedan tv prilog…

Nažalost, dobio je temperaturu, počela je borba za njegov život, stavljen je i na respirator.

Uključili su se svi koji su mogli pomoći, pa i jedan od najboljih srpskih kardiologa dr Ristić, ali nažalost Pero ovu „bitku“ nije uspio dobiti.

Ostaje trajno sjećanje na novinara i urednika evropskog i svjetskog formata, fascinantne i ničim okaljane biografije i životopisa.

Dostojne jednog cjelovečernjeg filma!

Njegovi tekstovi, reportaže, intervjui, listovi koje je uređivao (osmišljavao u punom smislu te riječi, poput „Plavog vjesnika“ i „Studija“) ostaju ne samo podsjetnik na nešto što se kolokvijalno može nazvati „boljom prošlošću“, nego i na inzistiranju na – izvrsnosti.

Da, Pero Zlatar je nezaboravni trag ostavio i u sportu, u „Lokomotivi“ i „Dinamu“, u javnom životu („Saloon“), u publicistici, glazbenom životu, književnosti, etc, etc…

Upravo zahvaljujući njegovom književnom radu imao sam ga prilike upoznati – gostovao je u Pazinu, u gimnaziji „Otokar Keršovani“, čiji sam bio đak, predstavljajući svoje knjige…

Cetrdesetak godina jasnije na moj poticaj, za hrvatsko izdanje knjige Minje Subote „KAKO SMO ZABAVLJALI TITA“ napisao je pogovor KAKO JE PERO ZABAVLJAO TITA, u nakladi “Vedisa”.

Vjerojatno zadnji za života objavljeni publicistički uradak u njegovoj domovini.

Knjiga se pojavila početkom ove godine, a trebali smo je promovirati i u Beogradu i u Zagrebu, ali…

Zadnji put s Perom sam se družio prije nešto više od četiri mjeseca, tijekom njegovog „posljednjeg“ boravka u Zagrebu.

Bio je petak, 6. ožujka, popodne i večer proveli smo u restoranu Muzeja za umjetnost i obrt.

111 posto opušteni i dobro raspoloženi (g. Pocrnja, g. Dragić, Pero i ja), po milijunti put pretresali smo sve moguce i nemoguce teme, ljude i događaje, ne samo iz prošlosti, nego i one koji se tek trebaju desiti!

Među njima je i dokumentarac o bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, čiji je on bio scenarist, a koji se već podosta godina snima; kao i igrani film po njegovom romanu „META POGLAVNIK – ŽIV ILI MRTAV“ kojeg je trebao režirati Dejan Ačimović.

Kontaktirali smo i prije petnaestak dana. Čekao je da se situacija s coronavirusom „smiri“, pogotovo u Srbiji i da opet dođe sa suprugom u Zagreb…

Biti će vremena i prilike da se progovori o Zlatarovom doprinosu filmskom novinarstvu, ali i stripu na ovim prostorima.

Njegovoj strasti iz djetinjstva (proveo ga je u Makedoniji prije 2. svjetskog rata), a koja se pretvorila u ljubav za cijeli život.

O njegovom poznanstvu s Maurovićem, Neugebauerima i ostalim velikanima našeg stripa, uređivanju „Plavog vjesnika“, dovođenju „Asteriksa“ u Plavac, „Tupka“ u Intervju, „Zaviše“ i „Vinka“ u Zapad…

Kako saznajem od obitelji, kako sada stoje stvari, g. Pero Zlatar će biti kremiran slijedećeg tjedna u Beogradu, a urna će mu biti položena na zagrebačkom Mirogoju početkom kolovoza, u grobu u kojem se nalaze urne njegove mame i brata Zorana Zlatara, znamenitog tv-redatelja….

PERO, HVALA TI NA SVEMU…