Nekada se zbog nečasnosti odgovaralo. Skidale su se glave, pila se kukuta, odlazilo se u pustinje praznih ruku. A život je nastavljao kao da se ništa nije dogodilo.
Nečasnost je prognana kad su u naše živote ušle gnome poput “kud svi tu i mali mujo” ili “kako svi tako i ti”.
Retoričare koji su umirali u ime slobode govora zamijenili su moderni reagenti koji iz svojih sobičaka ili pak raskošnih predvorja odašilju svoje reakcije na događaje u svakodnevnici, a koji ni po čemu za kvalitet života čovjeka nisu važni.
Sokrat je popio otrov pošto nije htio da porekne kako je jedino što ostavljamo iza sebe na ovom svijetu lijepa riječ. U samorazvoju koji je u esenciji njegova učenja teško da se danas mogu pronaći reagenti koji samo žele maziti svoj ego, nadmećući se s drugim reagentima. Jebi ga, roditelji im nisu govorili da oni to mogu, moguće da su bili i gori pa su im govorili da su nesposobni. I zato stalno u svojim reakcijama na ovo ili ono reagenti traže potvrdu za svoj ego – da su sjajni i pametni, uostalnom ko to ne želi. I zato se ne mogu baviti temama.
Jedan od događaja kojim su se bavili reagenti u protekle dvije sedmice bila je Aja Sofija. Od događaja su napravili temu i mogu reći da sam tu pročitala i interesantnih tekstova, čak štaviše uživala sam čitajući, a nagledala sam se i fotografija mojih prijatelja koji su pozirali u «oslobođenoj» Aja Sofiji, kao i njihovih vjernih gospođa koje su za vrijeme «oslobođenja» Kod Mustafe tamanile sutlijce. Pa ipak, na kraju dana u krevet sam lijegala uvijek s drugim mislima. Jedino što sam pomislila kada sam vidjela prvu vijest o tome da se Aja Sofija ponovo otvara kao džamija jest “da li će je i kako će je grijati”, kao i to da je bilo bolje da je zadrže kao muzej svih, jer s onih 20 eura koliko je bila ulaznica u nju mogla se grijati Plava džamija, pa da vjernci ne cvokoću. Prošle zime sam u Plavoj džamiji klanjala samo dva rekata, tri dana su me jajnici probijali. Ali, dobro, za patnju ćemo već jednom biti nagrađeni.
I tu bi sve moje misli i stale, da u petak nisam otišla kod oca. Vidim, tišina u njegovom sokaku, nigdje nikog. Uđem u kuću, čujem televizor, u sobi otac sa ahbabima, i prije nego išta kažem preduhitri me: “Ido, gledamo proklanjavanje džamije ”. Na prvu nisam shvatila o čemu otac, ali klimnem glavom dva tri puta i bacim oko na televizor. Seljaci ostavili motike, sepete, kose i u direktnom prijenosu, ozarenih lica, gledaju klanjanje džuma namaza u Aja Sofiji. Ne kažem ništa, samo izađem pod jabuku. Na kilometar od kuće mog oca na sećiji vjerovatno, jer kreveta nema, umire Aziz, ima rak debelog crijeva, nema zdravstvenog osiguranja. Bio je u prvim redovima kad se Bosna branila, četiri godine, poslije rata radio je najgore poslove za nadnicu od 20 ili 30 km, dok se nije razbolio. Aziz nije prvi kojeg mog otac i njegovi ahbabi ispraćaju na drugi svijet, svakako nije ni posljednji. Ali, on je tema, i stotine takvih i hiljade drugih po cijeloj Bosni, pa ipak njima se naši reagenti ne bave. Jer to nije in, to nisu velike «intelektualne» teme od «svjetskog» značaja, ko jebe Aziza, njegovo umiranje nije historijski događaj, a ni mi nismo sokratovci, pobrkala si lončiće mala, jel de.
Svako selo u Federaciji i u RS-u kroz koje sam prošla ima džamiju ili crkvu, kladionicu i prodavnicu mješovite robe ispred koje sjede krezavi i odrpani demobilisani borci. Džamije i crkve su prazne jer su sela prazna. Tamo gdje je najveće siromaštvo veleljepne su božije kuće. U najbogatijim zemljama i gradovima Zapada božije kuće su zaključne ili su već pretvorene u restorane, salone za vjenčanja, zabavne parkove, cirkuse.
Na Zapadu je dolar bog.
Bečlije se na Bijeli ponedjeljak u petak pokupe put Ibize, Sicilije ili Toskane. Jedina puna crkva kad sam ja živjela u Beču bila je jedna u kojoj je radio moj rođak doktor, a u koju su dolazili beskućnici koji više nisu mogli izdržati tjelesne bolove, pa su dolazili opet ne po božiju, nego po doktorsku pomoć.
Uvijek sam osjećala da pripadam svom narodu.
Kome pripadaju reagenti? Gdje su rasprave i reakcije o zakupu Blagajske tekije, i drugih sličnih mjesta u Bosni u kojima se ulaz naplaćuje euro dva, na kojim portalima. Ja sam pisala o tome za jedne novine, ali moj tekst je cenzurisan, jer se bavio temom, ne događajem. I jer sam praktična unuka siromašnog imama koji me naučio da je bog u onom najboljem što dajemo od sebe drugome.