U Trokutovo kolekciji čuvala su se nalivpera poznatih pisaca: Ive Andrića, Miroslava Krleže, Tina Ujevića i Marije Jurić Zagorke koja su nedavno bačena na cestu. Dakle, na isto mjesto gdje često završavaju i knjige, rukopisi i fotografije književnika, a time i njihove duše postaju naizgled beznačajne, nepotrebne, ostavljene u smeću u sjeni ljetnog popodneva

Dio Trokutovog umjetničkog izričaja od samog početka bio je jedan izraženi anti-snobizam, kojim je praktički kroz čitav život pokušavao prokazati snobovske umjetničke krugove i ono što rade kao protu-umjetnost. Ismijavao je karikaturalni malograđanski primitivizam tranzicijske klase privilegiranih bogataša u nastajanju. Doslovno im se rugao. Prokazivao je njihov jeftini, kičerajski, površni, fensijanerski snobizam kao čisto preseravanje. I na to njihovo preseravanje odlučio je odgovoriti svojom umjetnosti kao revolucionarnim činom.

Trokut im se rugao na jedini način na koji je znao. Svojom umjetnosti, koja je puno kompleksnija od onog što tipovi poput Silvija Hraste (koji usput budi rečeno i po Trokutovim klasifikacijama spada upravo u ove ranije spomenute) Trokut je izražavao pobunu protiv uzurpacije umjetnosti, pobunu protiv okupacije prostora umjetničke slobode i pobunu protiv gušenja kreativnosti koja se nije uklapala (niti se danas uklapa) u ono što takvi kojima se Trokut izrugivao smatraju i određuju kao umjetnost.

„Ova pljuvačka na asfaltu vrijedi više od njihovih kolekcija”, rekao mi je jednom prilikom da bi ustao, otišao do jedne od ladica u kojoj nije bilo ničeg osim nekoliko nalivpera i olovaka, „Vidiš na prvi pogled svatko normalan rekao bi da su smeće. Ali ovo je recimo jedno od prvih nalivpera kojim je pisao Ivo Andrić. Početkom 1920-ih ili točno 1920., godinu prije ili kasnije, ovo mu je nalivpero darovao Ivo Vojnović. Koh i Noor nalivpero. Zamisli ti nobelovac Andrić u ranim je spisateljskim godinama pisao upravo ovim nalivperom. Kako da nekom objasniš da to nije smeće? Nego da je i to nalivpero dio umjetničkog stvaranja, i ono je kroz energiju svog vlasnika, pisca postalo umjetničkim djelom i zadržalo duh umjetničkog stvaranja”.

Nerijetko bi ga oko ponekih predmeta koje je smatrao izuzetno vrijednim i važnim, znalo ponijeti analiziranje i razmišljanje o tim predmetima, memoriji i energiji koja se u njima nakupljala kroz kreativni umjetnički proces stvaranja.

„Ovo je recimo Tinovo (Tin Ujević, op. a.) nalivpero između 1920. i 1930. godine, a ova dva metalna nalivpera pripadala su Krleži, njima se koristio između 1930. i 1940., koliko mi je poznato. I ova grafitna olovka bila je Krležina”, nastavio mi je objašnjavati zbog čega su nalivpera iz te ladice tako važna, „Zamisli koliko je energije u ova četiri nalivpera. Koliko memorije postojanja se čuva upravo tako da se sačuvaju ovi predmeti. Jer to nisu samo predmeti, to su kao mala energetska središta, kreativne energije koja ostaje u prostoru i onda kad nas pojedinac fizički i napusti. Memorija je najvrjednija kulturna baština koju čovječanstvo posjeduje, ali niti koristi, a još manje razumije”.

Ponekad sam naše razgovore zapisivao odmah, pred njim, a ponekad sam nakon susreta s Trokutom sjeo i u miru napisao bilješke razgovora neposredno nakon što sam se s njim vidio, ovisno o situaciji. Većinu naših razgovora tako ipak imam zabilježenu. Tog poslijepodneva bilješke sam radio u Trokutovom stanu.

„A ovo je nalivpero pripadalo je Zagorki (Marija Jurić Zagorka). Možeš li zamisliti da je neke od svojih priča bilježila ovim nalivperom pa onda otkucavala konačne verzije na mašini?!”, govorio mi je gotovo dječačkim čuđenjem, kao da istovremeno zamišlja Zagorku dok si nalivperom radi bilješke o nekim likovima ili zgodama, koje će kasnije opisati u svojim romanima, „Meni osobno ovo su neki od najvrjednijih predmeta. Zbog priče u njima. Zbog memorije. Zbog umjetnosti u čijem su stvaranju bili neposredni sudionici i kroz koje je u riječi pretvarana energija umjetnosti tih pisaca. Uzbuđen sam kad samo pomislim da je ovo nalivpero držao Andrić, ili ovo Krleža, ili Ujević ovo”.

Još sam nekoliko puta dolazio Trokutu zbog tih nalivpera, samo da ih na trenutak držim u ruci, da ih primim prstima kao da ću sad početi pisati

„Mi mislimo da sve počinje od nas. I od tuda ta potreba brisanja svega što čuva i održava i odašilje energiju prijašnjosti. Tesla je možda zadnji koji je to tako fantastično razumio i koji je mogao povezati prošlost i budućnost tom energijom postojanja i trajanja, koja je danas nama nažalost potpuno nerazumljiva”, govorio mi je Trokut dok je nalivpera vraćao u njihovu ladicu iako ga u tom trenutku i nisam baš najbolje razumio.

No, zadnji sam put ta nalivpera kod Trokuta vidio mislim 2013. godine u siječnju ili veljači. Sve do prije petnaest dana kad su stvari iz Trokutovog stana u Bulićevoj 6 izbačene na krupni otpad kao smeće. Među ostalim bačenim dijelovima Trokutove zbirke našla su se i nalivpera Tina Ujevića, Ive Andrića, Marije Jurić Zagorke, kao i dva nalivpera i grafitna olovka Miroslava Krleže. Na smeću. Oni koji su odlučili što je za smeće, a što za čuvanje ove dijelove Trokutove zbirke smatrali su nebitnima, kao uostalom i još par tisuća predmeta iz Trokutove zbirke u Bulićevoj 6, koju su kao cjelina činili njegovu umjetničku instalaciju u životnom prostoru u kojem je bio sve do smrti u rujnu 2018. godine.

Ima u tome i nešto simbolike. Upravo u tome da su na smeću tako istog dana, na istom mjestu završili Zagorka, Ujević, Andrić, Krleža i Trokut.