Krajem novembra 2014. godine, jedne hladne i kišne jesenske večeri, dok sam u pratnji policije koja me čuvala nakon preživljenog pokušaja atentata u sačekuši ispred mog zagrebačkog stana, šetao Martićevom sa Šomijem, naišli smo na Trokuta koji se vraćao iz birtije prema Bulićevoj. Zbog svega što sam tad prolazio i nisam bio nešto razgovorljiv, ali Trokut je šutnju, ljudsku šutnju mogao razumjeti puno bolje od bilo kakvih riječi, za njega je šutnja bila potpuno jasna. Smatrao je kako šutnja nikad, ništa i nikog ne može slagati i prevariti, barem je bio uvjeren kako njega ničija šutnja ne može zavarati. Kad ovih dana prolazim po bilješkama mojih razgovora s Trokutom i prisjećam se nekih naših susreta, vjerujem da je bio čovjek tišine, čovjek šutnje, da je ono najbitnije i najvažnije kako prešućivao tako i prevodio iz šutnje u izraze svog umjetničkog djela. Njegova umjetnička provokacija kulturnog establišmenta i njihovog nadri-umjetničkog mainstreama, proizlazila je iz te njegove mistične sposobnosti da sve ono što svojim šutnjama prešućuju prevede u jezik svoje umjetnosti i pretvori u filozofiju provokacije kao nadumjetnosti protiv svake nadri-umjetnosti.

Tako je i te večeri, Trokut u mojoj šutnji prepoznao bol koju niti sam mogao prevesti u riječi, niti sam o tome mogao govoriti. Zagrebačka jesen i hladna kiša rastjerali su ljude s ulica i Zagreb je na trenutak bio moj (i Šomijev da se mali čupavac ne naljuti kako ga nisam dovoljno često spomenuo u ovom tekstu), pa sam lutao ulicama po kvartu (onoliko koliko je to zbog okolnosti dopustilo policijsko osiguranje koje me nerijetko opominjalo da kretanjem po ulicama pretjerano riskiram) i tako dolutao do Trokuta. Ili on do mene, potpuno nebitno. Nagutali smo jedan na drugog.

„Idemo do mene”, rekao je, „Znam što će te barem malo oraspoložit”.

Otišli smo do njegovog stana, koji je zapravo bio neka vrsta nulte postave njegovog Anti-muzeja. Nakon godina naših druženja i obilaska njegovih zbirki već sam gotovo napamet znao gdje što od izloženih predmeta stoji i znao sam priče iza pojedinih predmeta u zbirci, no uvijek je imao neko iznenađenje „u rukavu”, točnije u nekim ladicama, u nekim novinskim smotuljcima koje je čuvao i skrivao ispod fotelja, na dnu ladica, ili ispod nekih drugih predmeta. Bio je zapravo majstor u tome da predmete koje je smatrao relikvijama svoje zbirke sakrije kao „smeće” s još nekim predmetima, tako da osim njega i onih koji su znali nitko nije mogao niti slutiti što se sve skriva po njegovim zbirkama. Ponekad ni svojim suradnicima nije baš sve otkrivao, jer se bojao iz nekog razloga, nije nepoznato da je bio prilično nepovjerljiv, a kad mu je nešto predstavljalo relikviju u njegovom poimanju tada je to skrivao više nego neke primjerice slike ili umjetničke radove koji po nekim uvriježenim kriterijima predstavljaju velike materijalne vrijednosti.

„Šomi”, profrfljao je Trokut, „Proglašavam te muzejskim psom. Sad si pas-kustos pa imaš specijalno i izvanredno odobrenje da boraviš ovdje i šetaš i njušiš ovom zbirkom”. Kod Trokuta me još nešto fasciniralo kroz tridesetak godina našeg poznanstva i druženja od ratnih devedesetih pa sve do njegovog odlaska. Bila je to njegova fascinacija postojanjem kao takvim, i baš zbog te fascinacije postojanjem Trokut nikad nije podcjenjivao neke druge vrste inteligencije, koje nisu ljudske. Smatrao je da mi ljudi u nemogućnosti da sebi objasnimo drugu i drugačiju inteligenciju, jednostranim i apsurdnim proglašavanjem nas samih kao najinteligentnijih bića na zemlji, podcjenjujemo druge inteligencije. Zato se prema drugim bićima odnosio često i s većim poštovanjem nego prema mnogim ljudima. Šomija je, što me svakako kao Šomijevog druga oduševljavalo, od trenutka kad je Šomi došao iz „Noine arke” oslovljavao s „gospodine”, a tek nakon nekog vremena prešli su na „ti”, pa je na kraju eto Šomi doživio i tu čast da ga Trokut proglasi muzejskim psom i psom-kustosom Antimuzeja. „On ionako sasvim sigurno bolje razumije ideju Anti-muzeja od mnogih ljudi”, govorio bi, „Vidiš samo kako promatra i s koliko se poštovanja kreće ovuda”. Ponekad bi na kavi u Galeriji, Trokut više i ozbiljnije razgovarao sa Šomijem, nego sa mnom.

Sjeo sam, a dok je Šomi razgledavao po stanu-zbirci, Trokut je iz nekih starih novina, razmotao prvo neku staru zelenu kutiju, možda i pedesetak godina staru ako ne i više. „Znaš li što je ovo?”, držao je kutiju u ruci i ispružio je prema meni.

„Ne znam”, odgovorio sam jer mi je bilo jasno da nije tek kutija, inače je ne bi tako važno pokazivao, odmah sam pretpostavio da je jedno od njegovih umjetničkih djela-intervencija-instalacija, samo bilo mi je u onom raspoloženju i poludepresivnom stanju potpuno nemoguće pretpostaviti o kakvom se djelu radi. Potom je podignuo zeleni poklopac kutije, i položio poklopac i kutijicu jedno uz drugo na stolić u sobi.

„A sad?!”, znatiželjno me pogledao, na stolu je stajao zeleni poklopac kutije, prislonjen uz kutiju u kojoj su se nalazile nekoliko desetljeća stare boje, prilično žarke, ali najvećim dijelom umotane u izvorni papir u kojem su i prodavane, no bile su korištene. Žuta, crvena, plava.

„Razmisli malo. Možeš li ga prepoznati?”, tjerao me Trokut na razmišljanje i priznajem u trenutku sve moje druge brige i misli nestale su u mojim mentalnim pokušajima da se prebacim u dimenziju razumijevanja Trokutove kreativnosti da minimalnim intervencijama pojedine predmete pretvori u doista čarobna umjetnička djela no-arta ili umjetnosti provokacije.

„Zelen vjetar, zelen-grane” nastavio je Trokut, a meni se u trenutku njegova mala umjetnička slagalica presložila u nevjerojatnu poetsku sliku omiljenog pjesnika flamenca.

„Lorca”, pogledao sam ga, „Stvarno to jest Lorca”.

I bio je Lorca, ta mala kutijica zelenog poklopca, i crvenih kao krvavih tragova ispod površine, te šarenih jarkih boja diskretno sakrivenih iza starog papira u kutiji, najbolja je umjetnička interpretacija Lorce koju sam ikad vidio. Nikad niti jedan umjetnik nije napravio bolje djelo koje prikazuje Lorcu od ove Trokutove kutijice. Bez imalo pretjerivanja. Sve je bilo tu, tužna slutnja mraka iza zelene, tragovi krvi u ostacima korištene crvene boje ispod zelenog poklopca, slutnja završetka, boje flamenca, žarke i naizgled radosne, a u suštini teške i tužne, kao što i jeste životno miješanje i prelijevanje sreće i tuge, i sama kutija i kao okvir i kao zatvor i kao zid, baš kao zid pred kojim je možda negdje onda strijeljan veliki Lorca.

Nitko nije bolje umjetnički prikazao Lorcu od Trokuta intervencijom na ovoj kutijici boja.

Nasmijao sam se, a njemu su oči zaiskrile od zadovoljstva što me trgnuo iz raspoloženja u kojem me zatekao maloprije na ulici. Do danas nisam naišao na bolju, potpuniju i sadržajniju umjetničku interpretaciju Lorce od tog Trokutovog djela. Trokutovog Lorce.

Ostavio je Lorcu na stoliću, kao da je veliki tu večer sjedio s nama. Bila je to Trokutova mistika umjetničke interpretacije, jedna doista posebna energija koju malo koji umjetnik doista može ozbiljiti svojim umjetničkim radom, ili materijalizirati nekim umjetničkim djelom. Za to je potrebno puno više od površne i plošne dimenzije kojom se današnja umjetnost dominantno izražava. Nažalost.

Iz kuhinje je donio još jedan novinski „smotuljak”, ali vrlo pažljivo smotan i zapakiran. Po načinu kako je nosio taj paketić, koji je bio svečaniji, oprezniji i s više strahopoštovanja nego kad svećenici nose crkvene relikvije, a nije baš da je Trokut bio nešto pažljiv, poznata je anegdota kad je pušio nad Matisseovim slikama koje je izvlačio ispod kreveta, pa kad mu se pepeo otresao na slikama, samo ga je rukom obrisao i nastavio govoriti o slikama, dakle nije bio netko tko je opsesivno pazio na umjetnine koje je posjedovao, no ovaj paketić iz kuhinje nosio je kao relikviju nad relikvijama, pa sam po tome znao da se sigurno radi o nečem što je Trokutu neobjašnjivo vrijedno. Odnosno što je po Trokutovim kriterijima jednostavno – neprocjenjivo. A s obzirom na to da je paketić držao sakriven ispod nekih predmeta u dijelu svoje zbirke u kuhinji bilo mi je jasno da ovu relikviju skriva i od nekih suradnika. Ukratko, radilo se o nečem što je njemu bilo među najvrjednijim dijelovima zbirke.

„Pogledaj ovo. Ovo je više nego svetinja, nema riječi za ovo, počeo je na stolići polako odmotavati novinski paketić. Samo nemoj dirati, molim te. Ja ću složiti sve na stol”, upozorio me pažljivo dok je sa strahopoštovanjem koje kod njega još nisam vidio slagao male predmete na stol; jedno crno nalivpero, jedno pero zataknuto na držač pera, jednu metalnu mini-petrolejku i malu staru tamnozeleno-sivu tintarnicu. Nikad ga nisam vidio da neki od svojih predmeta dodiruje s toliko strahopoštovanja. Ne znam da je ikad na nešto pazio toliko kao te večeri na ove svoje male relikvije.

„Goran”, profrfljao je tiho kao da se boji i izgovoriti, „Ovo je Goran”.

I danas se naježim i protrnem kad se sjetim te scene i večeri kod Trokuta.

„Ovo je Goranov pribor za pisanje kojeg je zadnji put koristio u Bihaću 1943. godine. Nalivpero iz 1930-ih poklonio mu je Vladimir Nazor, a ovo pero i tintarnicu je uvijek imao uz sebe, a ovu je malu petrolejku, priručnu da ne kažem stolnu koristio u pisanju u mjesecima prije odlaska na jugoistok. Pribor je kasnije 1944. došao do Nazora, koji je pokušavao otkriti sve okolnosti Goranove pogibije, a na kraju je Nazorova domaćica sačuvala ovaj komplet predmeta i još neke Nazorove osobne stvari. Ovo sam otkupio od nasljednika Nazorove domaćice početkom 90-tih. Ovo je relikvija nad relikvijama i dio jedne važne tajne ovog kulturnog prostora tajne Goranovog sudjelovanja u revoluciji i tajne njegove smrti. To jednostavno osjećam. Kad mi je ponuđeno ovo na prodaju, morao sam neke predmete prodati da ovo otkupim jer je nasljednik Nazorove domaćice tražio čak deset tisuća tadašnjih njemačkih maraka, a nakon što sam provjerio cijelu priču morao sam sačuvati ovaj Goranov pribor za pisanje da ostane sačuvan ovdje. Da ta energija ostane u ovoj slagalici memorije koja traje, da se ne izgubi”, pričao je polutiho pokušavajući da policajac koji je bio s nama u stanu čuje što manje (iako mislim da je bilo nemoguće da ne čuje cijeli razgovor), „Nikad ovo nisam ni izlagao niti govorio o tome, jer znam koliko se energije ulaže da se izbriše Goranova stvarna energija iz ambijenta i koliko je bilo važno da ne postoje predmeti koji bi održavali njegovu memoriju živom. Da znaju da ovo imam, nestalo bi, tko zna što bi se dogodilo, zato te molim nemoj o ovome govoriti niti pisati. Razumiješ me”.

I nisam nikad nigdje i nikome pričao o toj večeri kod Trokuta.

Ali kad su njegovu zbirku bacili na smeće, pažljivo sam pregledavao svaki svežanj starih novina i u jednom trenutku među bačenim loncima među nekoliko smotuljaka koji su na prvi pogled izgledali kao zgužvane, bačene novine, pronašao sam bačen i Goranov pribor za pisanje, ali i Trokutovog Lorcu.