Ministar Wang Yi je rekao kako odnosi dviju zemalja “ulaze u novu fazu” otkako je Iran potpisao nuklearni sporazum, što je otvorilo nove mogućnosti za suradnju između Kine i Irana. U priopćenju za novinare stoji kako su ministri dogovorili povezivanje kineske inicijative Novi put svile s iranskom razvojnom strategijom, a ona opet uključuje razvoj „Koridora sjever-jug od St. Peterburga do iranske luke Bandar Abas i dalje prema Indiji.

Međutim, Peking i Teheran su obećali ojačati suradnju u protuterorizmu i sigurnosti i provedbi zakona. Širit će se nova područja kao što su industrijski kapaciteti i nastaviti poboljšanje tradicionalne suradnje u područjima kao što su energetika i infrastruktura.

Kada je riječ o budućnosti iranskog nuklearnog sporazuma, Wang je priznao da postoje poteškoće i izazovi koji se mogu predvidjeti u njegovom desetogodišnjem postupku provođenja, jer je nuklearno pitanje Irana vrlo složeno i ne postoje presedani. Pozdravljajući značajnu i konstruktivnu ulogu Kine u postupku postizanja i provođenja nuklearnog sporazuma, Mohamad Javad Zarif se nada nastavku uzajamnih posjeta na visokoj razini i jačanju suradnje s Kinom u regionalnim i međunarodnim pitanjima.

Nedugo potom je ambasador Irana u Rusiji Kazem Džalali predložio da se formira klub zemalja pod američkim sankcijama. Rekao je da bi taj klub trebale činiti „moćne države s razvijenom ekonomijom kao što su Rusija, Kina i Iran“.

U intervjuu za „Kommersant“ je uoči posjete ministra Zarifa Moskvi ambasador konstatirao da istječe jak pritisak Amerike i da je vrijeme da se oformi jedan takav klub.

„Trebamo pomagati jedni drugima. Zbog čega vam uvode sankcije? Zato što Amerikanci ne žele da u bilo kojoj regiji vide zemlju koja je jača i utjecajnija od njih. Oni žele da Rusija bude slaba, da im Kina bude ekonomski podčinjena, a Iran da bude američka kolonija“, objašnjava Džalali.

On ističe da takav klub ne bi bio klub otpadničkih država već onih koje trpe posljedice sankcija.

„Imamo velike potencijale i treba samo iskazati političku volju i uložiti napore da bi se taj potencijal mudro razvijao. Iran ima što ponuditi Rusiji i Kini. Mi smo velika zemlja s mnogobrojnim i mladim stanovništvom, imamo rude i razvijenu tehnologiju. Ako uložimo zajednički napor uspjet ćemo neutralizirati američki pritisak“, uvjeren je ambasador.

Iako to nije ključna godina, ovdje se treba vratiti u 2005., kada je iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad počeo je „ gledati na istok “ kako bi učvrstio iranske odnose s Rusijom i Kinom, a ne s Europom i Amerikom. Dijelio je uvjerenje velikog ajatolaha Sayyeda Alija Hameneija, da se Zapadu ne može vjerovati. Godine 2013., kada je šeik Hassan Rouhani došao na vlast, vođa revolucije Hamnei nije odbio njegov zahtjev da pokuša s Amerikancima probiti „nuklearne pregovore“.

„Idi i pokušaj, ali znaj da ćeš, ako dadeš Zapadu prst, izgubiti cijelu ruku. Oni su nepouzdani“, rekao je tada Hassanu Rouhaniju vođa revolucije Hamnei.

I zaista, 2018. godine predsjednik Donald Trump nezakonito je i jednostrano opozvao „nuklearni sporazum“ potpisan 2015. godine. Štoviše, Trump je uveo najstrože ekonomske i komercijalne sankcije Iranu kako bi pokušao slomiti zemlju i prisiliti je na pokoravanje volji Washingtona.

Dvije godine kasnije, 2020. godine, veze Irana sa Zapadom su pale na najnižu razinu ikada. Iran je, prema tome, promijenio taktički odnos s Rusijom i Kinom u utemeljio dubok strateški odnos sa stotinama milijardi dolara vrijednim ugovorima koji su sada potpisani za razdoblja od 20 s Rusijom i 25 godina s Kinom. Rusija i Kina, s druge strane imaju posebne strateške odnose, ali se oni sada ispreplići sa strateškim vezama s Iranom i sada već bez zadrške možemo govoriti o velikom trilateralnom savezu oko kojeg gravitiraju ostale skupine kao što su Euroazijska ekonomska unija, Kaspijska petorka, Šangajska organizacija za suradnju, Novi put svile, sigurnosni savez ODBK i zemlje koje je privukao Peking.

Nakon neuspjeha američkog ” maksimalnog pritiska ” na Islamsku Republiku, Iran se čvrsto drži pod vodstvom Sayyeda Ali Khameneija, isključujući mogućnost kontakta s predsjednikom Donaldom Trumpom, bilo da se radi o ponovnom pregovaranju o nuklearnom sporazumu, bilo da nudi bilo kakve ustupke ili raspravlja o svom raketnom programu. Uporno razvija svoj nevojni nuklearni program, bez obzira na izraelsku sabotažu nuklearnog postrojenja Natanz. Štoviše, Iran je potpisao ugovor vrijedan 400 milijardi dolara s Kinom, a da se pri tome ne isključuje mogućnost da s američkim predsjednikom sjednu za stolom, ali kad predsjednik Trump napusti dužnost za nekoliko mjeseci ili godina. Također, Iran priprema novu stratešku suradnju s Rusijom, veću nego ikad prije, za stvaranje ujedinjene fronte koja uključuje sve zemlje pod američkim sankcijama, ujedinjene protiv Washingtona.

„U posljednje dvije godine, Europa je nudila riječi, ali nijednu radnju dovoljnu da bi se opravdao nuklearni sporazum. Europske se zemlje nisu usudile suprotstaviti nezakonitoj odluci SAD-a i spriječile su njihove banke i kompanije da poštuju već potpisane ugovore s Iranom. Europski čelnici, nakon onih SAD-a, imaju na umu interese Izraela iznad svih ostalih i nepouzdani su partneri. Kina i Rusija djeluju neovisno od američkih jednostranih sankcija Iranu, a pridružuju im se i druge zemlje. Iranski je izbor za nas vrlo jednostavan, a ajatolah Sayyed Ali Hamenei je donio strateški izbor kojeg podržavaju svi ključni donositelji odluka i Islamskoj Republici. Ne možemo čekati sljedećeg američkog predsjednika u dana kada će Trump napustiti dužnost. Imamo jasan cilj i razmatramo izbor SAD-EU. Međutim, Kina i Rusija nisu jedine dvije države koje su odbacile jednostrane sankcije SAD-a. I Turska, Indija i Pakistan su odbile prekinuti svoje komercijalne i energetske odnose s Iranom“, rekao je Mohamad Javad Zarif prošlog mjeseca u jednom od svojih najvažnijih posjeta Moskvi.

“Rusija je naš dokazani partner u Siriji i veliki faktor u Ujedinjenim narodima u najpotrebnijem trenutku kada SAD izgube ravnotežu”, rekao je iranski dužnosnik u razgovoru s Elijahom G. Magnierom.

Nakon sporazuma s Kinom, sveobuhvatni sporazum s Rusijom otvara put Iranu da se pridruži Šangajskoj organizaciji za suradnju kao član, a ne samo kao promatrač. To će uključivati uspostavljanje vrlo dugoročnog partnerstva na svim razinama, uključujući vojnu suradnju s još jednim dugoročnim sporazumom koji će se potpisati u bliskoj budućnosti.

Ovo su izvanredni ugovori s velesilama, koje s druge strane imaju suradnju na najvišoj razini, uključujući vojnu. Iran je prihvatio uvjete u poslovanju s tako moćnim zemljama i prošao kroz „minsko polje“ članka 3 svog ustava koji brani nazočnost bilo koje strane vojne sila na svom teritoriju. Ovaj je članak stvorio problem ruskim zrakoplovima loji su nakratko koristili iranske zračne baze za udare na položaje ISIL-a u Siriji, ali su se zbog zahtjeva dijela zastupnika u parlamentu morali povući na ruski teritorij. Sada se otvara novo poglavlje u kojem će ajatolah Sayyed Ali Hamenei vjerojatno „sugerirati“ da se usvoji amandman na ustav u kojem će se Rusija i Kina izuzeti iz odredbi ovog članka.

Nastaju novi savezi između zemalja ujedinjenih i ojačanih uvođenjem američkih sankcija, koje se nameću svima ne samo njima. U međuvremenu, SAD sve više gubi teritorij i sve više saveznika, a američka uprava ne vlada ni situacijom u vlastitoj kući.

Ovdje treba naglasiti da je podizanje suradnje na višu razinu samo logičan slijed događaja, jer su Iran i Rusija davno dogovorili dugoročnu stratešku suradnju kako bi ograničili američku vojnu i hegemonsku prisutnost u regiji.

Nedavno putovanje ministra vanjskih poslova Irana Mohamada Javada Zarifa Moskvi zbog sastanka s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom je u skladu s jačanjem strateških veza Teherana i Moskve, čiji su se čelnici Hassan Rohani i Vladimir Putin čuli sredinom srpnja telefonom.

Tom prilikom su se složili ojačati bilateralnu suradnju na svim poljima, uključujući političku, ekonomsku, znanstvenu i kulturnu, kao i u borbi protiv novog koronavirusa.

“Odnosi između Islamske Republike Iran i Ruske Federacije su strateški i s obzirom na trenutne okolnosti koje se događaju u vezi s važnim događajima na međunarodnoj razini potrebno je da se ti razgovori i dalje vode. Između nas i Rusije. kao i s drugim našim prijateljima, poput Kine. Ovo putovanje je provedeno s tim ciljem i, ako Bog želi, oni će biti plodni za naše zemlje”, tim se riječima novinarima obratio Zarif po dolasku u Moskvu.

Da budemo precizniji, Zarif je istaknuo da su bilateralni odnosi, događaji koji se odvijaju u Bliskom istoku i osjetljiv nuklearni sporazum, neka od pitanja o kojima će razgovarati s domaćinima u Moskvi, uz napomenu da Iran i Rusija inzistiraju na potrebi spašavanja nuklearnog sporazuma.

Osim toga, Teheran je odlučio produžiti bilateralni sporazuma s 20-godišnjim rokom koji je zapečaćen između dviju zemalja 2001., a koji će isteći u ožujku 2021.

“Moratorij na sporazum je na našem dnevnom redu. Ako su naši ruski partneri spremni na još jedan dugoročni sporazum, to se može razmotriti, ali proširenje trenutnog sporazuma definitivno je naš dnevni red”, ponovio je iranski diplomat.

Sam sporazum je Ugovor utemeljen na recipročnim odnosima i načelima suradnje između Islamske Republike Iran i Ruske Federacije koji je potpisan u Moskvi 12. ožujka 2001. godine, za vrijeme mandata tadašnjeg iranskog čelnika Mohamada Katamija i Vladimira Putina, koji je tada obnašao svoj prvi mandat.

Tadašnji predsjednik Irana Mohamad Katami razmijenio je s ruskim kolegom Vladimirom Putinom dokumente o strateškoj suradnji koje su obje zemlje potpisale u palači Kremlj 12. ožujka 2001. godine.

Sporazum ima 21 članak i zaključen je za razdoblje od 10 godina i predviđa mogućnost da, ako stranke pismeno ne obavijeste drugu stranu o svojoj namjeri da raskinu ugovor najmanje godinu dana prije isteka važenja, automatski bi se produžila za sljedeća petogodišnja razdoblja. Na taj je način sporazum do sada produžen do dva puta.

Prema Hasanu Hanizadehu, iranskom stručnjaku za međunarodna pitanja, s kojim su na tu temu razgovarali pojedini lokalni mediji, to je strateški dokument između Irana i Rusije koji se, između ostalog, fokusira na dovršetak izgradnje preostala dva reaktora nuklearne elektrane Bushehr, smještene na jugu Irana, gdje su Rusi, usprkos sporijem razvoju tijekom faza izvođenja radova posljednjih godina, konačno u rujnu ispunili svoje obaveze. 2016. su dovršili izgradnju u suradnji s iranskim inženjerima s ciljem da se NE naknadno povežu s električnom mrežom 2024. i 2026. godine.

Suočeni s ovim poslovima koje provodi Rusija, dodaje Hanizadeh, to pokazuje čvrstu odlučnost i spremnost Rusa da surađuju s Iranom u izgradnji nekoliko nuklearnih elektrana od 1000 megavata kako bi diversificirali svoje izvore energije, a samim tim manje ovisili o svojim prirodnim izvorima nafte i plina, unatoč snažnom međunarodnom pritisku koji postoji da se spriječi takva tehnološka suradnja dviju zemalja.

S obzirom na to da SAD u okviru antiiranske retorike predsjednika Trumpa nameću i prijete nizom ilegalnih sankcija onim zemljama koje žele surađivati s Iranom na raznim poljima, ruska pozicija pokazuje da se Moskva ne plaži sankcija Washingtona koji se jednostrano povukao iz nuklearnog sporazuma 2018.

Stručnjak ističe kako, između ostalih područja suradnje kojima se bavi strateški sporazum Teheran-Moskva, s jedne strane definira bilateralnu suradnju u naftnoj industriji, u smislu rafiniranja, istraživanja i proizvodnje i iranski proizvodnju plina u Perzijskom zaljevu, a s druge strane, na temelju najsuvremenije ruske tehnologije osigurava proizvodnju raznih vrsta vojnih i putničkih zrakoplova.

Uzimajući u obzir stav Sjedinjenih Država o bilo kojoj vrsti sporazuma o suradnji koji je bilateralnog ili multilateralnog karaktera između Irana i ostalih zemalja svijeta, koji Islamsku Republiku pretvara i ekonomsku, vojnu i silu u civilnom nuklearnom sektoru, bilo je pitanje vremena kada se kriminalni aparat Washingtona nametnuti niz sankcija protiv svakog globalnog aktera koji se odluči sudjelovati u procesu tehnološkog napretka u različitim područjima iranske industrije.

Državne ili privatne tvrtke Rusije ili Kine, kao dvije svjetske supersile, također nisu izbjegle ove kriminalne američke mjere koje pokušavaju pogoditi tvrtke na međunarodnim tržištima na štetu Rusa, odnosno Kineza, sve u pokušaju kako bi Washington pokušao očuvati svoju hegemoniju, koja je svakim danom sve upitnija.

U ovoj situaciji su Iran, Kina i Rusija tri zemlje koje su izložene “maksimalnom pritisku” i sankcijama Sjedinjenih Država, a s obzirom na to da ove tri države predstavljaju četvrtinu svjetske populacije, vrlo je vjerojatno da će perspektiva osovine Teheran-Peking-Moskva o uklanjanju dolara iz svog poslovnog ciklusa u bliskoj budućnosti imati veliki ekonomski utjecaj na američka tržišta i dominaciju američkog dolara na globalnoj razini.

Zato je vjerojatnija revizija proširenja ugovora Rusija-Iran iz 2001. na temelju međusobnih odnosa i načela suradnje između Iranaca i Rusa kao što je definirano 25-godišnjim sporazumom o sveobuhvatnoj suradnji Irana i Kine.

S druge strane, budući da embargo na oružje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda Iranu istječe 18. listopada, za očekivati je da će mnoge zemlje, uključujući Rusiju i Kinu među prvima, htjeti pokrenuti pregovore s Teheranom usredotočene na ovo polje.

Rusija je spremna prodati tenkove i ratne avione Iranu, ali su u igri i kinesko vojni zrakoplovi. Teheran ovim dovodi u pitanje američku hegemoniju, a SAD navode „kako su zabrinute za civilne pogibije zbog moguće kupovine ruskih ili kineskih zrakoplova, nakon što Iranu istekne embargo na oružje“.

Gdje i kada je Iran bombardirao civile od 1979., nije poznato, a za američku vojsku ne treba podsjećati, stoga ova tvrdnja nije infantilna, već idiotska.

Kad je u pitanju bilateralna suradnja Irana i Rusije, dvije su zemlje izvanredni partneri i saveznici kako bi uravnotežile sve agresivnije SAD u njihovoj vojnoj i hegemonskoj prisutnosti u na Bliskom istoku i Europi. NATO u euroazijskoj zoni nastoji potkopati stabilnost i sigurnost gore spomenutih područja i logično je da se Iran i Rusija ujedinjuju kako bi se suprotstavili američkoj “diktaturi”.

Od raspada SSSR-a 1991., za Moskvu i Teheran karakteristično je vidljivo poboljšanje njihovih bilateralnih odnosa, potaknuto zajedničkom vizijom o ekonomskim, vojnim, nuklearnim pitanjima miroljubive uporabe, pa čak i protiv borbe protiv terorizma, poput ISIL-a u Siriji i Iraku.

Odnosi između Rusije i Irana u 1990-ima znatno su se poboljšali, a NATO je transformacijom i širenjem utjecaja Sjevernoatlantskog saveza na Euroaziju, zemljopisno područje u kojem ne bi smjelo biti vojnog kretanja koje bi predstavljalo prijetnju granicama novoosnovane Ruske Federacije, tada izazvao sumnje u obje zemlje.

Obje su zemlje odlučile ponovno uspostaviti svoje bilateralne odnose, koji datiraju iz sovjetske ere, strateškim sporazumom koji će im donijeti uzajamnu ekonomsku i vojnu korist, uz prisustvo velikog broja ruskih vojnih savjetnika u Iranu i obuke iranskih trupa u Rusiji.

Ova vrsta suradnje bila je od posebnog značaja u raznim vojnim sektorima, ali i trgovini oružjem s Iranom, koja se razvijala nakon osmogodišnjeg rata kojeg je Irak nametnuo Iranu 1980. Između 1992. i 1999. je Iran od Rusije kupio tri podmornice klase Klio, koje će djelovati u Perzijskom zaljevu, više od 200 tenkova T-72 i pješačka oklopna vozila BMP-2, 10 aviona Su-24 i 8 aviona MiG-29.

Razvoj vojne suradnje između Irana i Rusije je rastao kako su Amerikanci i njihovi regionalni saveznici eskalirali situaciju protiv Islamske Republike.

1995. godine Washington je, prema Billu Clintonu i sporazumu Al Gore-Černomirdin, nametnuo ograničenja prijenosa vojne opreme i naprednih oružanih sustava Libijcima i Irancima kako bi se pojačao pritisak na Teheran, ali uzalud. Ovo nije spriječilo kako bi perzijsku naciju da obnovi svoju odvraćajuću vojnu silu, nakon što je irački režim Sadama Husseina više od osam godina primao zapadna oružja i arsenale.

Prema sporazumu Al Gore-Černomirdin, Rusi su smatrali da ograničenja trebaju uključivati samo nuklearnu i raketnu tehnologiju, dok su Amerikanci proširili svoja ograničenja na sva napredna oružja.

Međutim, pet godina nakon toga, Vladimir Putin ukida ograničenja u kontekstu spomenutog Ugovora na temelju uzajamnih odnosa i načela suradnje između Islamske Republike Iran i Ruske Federacije, koji je u potpunosti konsolidirao strateške i ekonomske interese obje zemlje.

Od 2011. godine Sirija trpi unutarnji sukob i agresiju pobunjenika i terorista s različitim oblicima podrške dobivenih izvan sirijskih granica. Devet godina nakon početka krize, sirijska vojska uspjela je poraziti ekstremiste, zahvaljujući potpori svojih saveznika, Irana i Rusije, koji su Damasku pomogli da oslobodi većinu zemlje koja je opet pod kontrolom središnjih vlasti.

Teheran i Moskva igrali su vodeću ulogu u porazu terorističke skupine ISIL-a, nudeći punu potporu Siriji u borbi protiv ove grupe i drugih elemenata kao što su Al-Nusra Front i samoproglašeni Fateh Al-Sham, sve skupine sponzorirane i financirane od zapadnih zemalja, Sjedinjenih Država i njihovih regionalnih saveznika, od kojih su kao sponzori, kako se čini, sad ostali samo Turska i Katar.

Zajednička iransko-ruska suradnja, usredotočena na široku logističku i vojnu pomoć, razvijena je na izričiti zahtjev legitimne vlade Damaska i predsjednika Bashara Al-Assada. Osim toga, zajedničkim naporima dviju zemalja na iskorjenjivanju terorizma na sirijskom tlu, u suradnji sa sirijskim vladinim snagama, uspjeli su zabilježiti bezbroj pobjeda u bitkama protiv svih terorističkih skupina, uključujući one u Iraku, gdje Rusija službeno ne sudjeluje u borbama, ali je dio zajedničke antiterorističke komande u Bagdadu u kojoj su visoki časnici Sirije, Iraka, Irana i Rusije, ali i Hezbollaha, koji, kao nedržavni entitet, ima „ulogu promatrača“.

Iranci nude podršku sirijskim snagama u njihovoj borbi protiv terorizma preko vojnih savjetnika, dok Rusi pružaju potporu Damasku preko svojih naprednijih borbenih aviona tipa Suhoj ili svojih sustava protuzračne obrane S-300 i S-400, raspoređenih na najvažnijim mjestima kako bi odvratili neprijateljske bombardere, poput izraelskih F-14, koji često krše sirijski zračni prostor i napadaju vojne ciljeve sirijske vojske.

Ukratko, zajednička suradnja Teherana i Moskve pružila je vrlo važnu potporu Siriji u njezinoj borbi protiv terorizma osmišljenoj od onih koji se nalaze tisućama kilometara udaljeni od sirijskih granica, kako bi destabilizirali arapsku zemlju i širili kaos i razaranje na Bliskom istoku zbog geopolitičke kontrole prirodnih resursa i stvaranje „sigurnog okruženja“ za Izrael.

Ali postoje zemlje poput Irana, Rusije i Kine koje nisu dopustile takve zavjere i razorno i ubojito pustošenje koje znači ubojstvo još više nevinih ljudskih bića.

U tom kontekstu, može se reći da već kratkoročno možemo očekivati veću suradnju unutar trokuta Teheran-Moskva-Peking.

Što se tiče odnosa Moskve i Pekinga, oni su, baš kao s Iranom, počeli davne 2001. godine, kada su Jiang Zemin i Vladimir Putin u Moskvi potpisali Ugovor o dobrosusjedskim odnosima i prijateljskoj suradnji između Rusije i Kine.

Ugovor predviđa suradnju u svim strateški važnim sektorima gospodarstva, ali je naglasio i visoku razinu vojne suradnje, kao i pomoć Ruske Federacije Kini u rješavanju „tajvanskog pitanja“. Tim je ugovorom posebno naglašeno zajedničko nastupanje Moskve i Pekinga prema gospodarskim silama koje su definirane kao njihovi najveći suparnici na globalnoj razini: Japanu, Europskoj Uniji i Sjedinjenim Američkim Državama.

U početnoj fazi je prioritet bio dostava ruske nafte kineskom gospodarstvu, te ruska pomoć Kinezima u moderniziranju zaostale kineske vojske, a dokle se došlo u strateškoj suradnji Moskve i Pekinga danas nije potrebno naglašavati.