U što vjeruje onaj koji ne vjeruje ni u što?

još se samo ljepota čini stvarna
iako izmiče riječima poput sluzave lignje
jedina stvarna a opet tako tužno neuhvatljiva
i kako njome uopće otkupiti svijet
kako platiti prijevoz na drugu stranu
kako brojevima zaslužiti svjetlo(st)
mogu osporiti gotovo svaku službenu istinu
u tome jest sva moja besprijekorna radost
i sva moja lepršava prokletstva
(koja vazda i pobožno nosim sa sobom)
ali imam jedan ozbiljan problem
jednostavno mi se ne da
jednostavno mi se više ne da
prezirem svako prekoračenje nužne samoobmane
držim u svojim rukama brojna opravdana sredstva
ali nemam dovoljno jasnih ciljeva
ruši se stari svijet
u izravnom prijenosu slika
pada na naše gole glave
poput fasade davno ugašenog carstva
umiru traume našeg djetinjstva
i svatko misli kako ima pravo na svoje sjećanje
kao da je svijest nešto
što nam jamči Ustav
svjetlost nam sada služi kao jeftina zabava
vidim to svake noći iznova
naša je soba camera obscura
na stijenkama plešu plavetne sjene
vanjski se svijet sabija unutra
gubeći jednu od svojih dimenzija
zbog visine i širine
dubina tako olako nestaje
golemo kockasto ok(n)o
kvadratna zjenica tuge
nismo mi izgubili smisao
mi smo naprosto izgubili mjeru
naprosto
izgubili mjeru
naša tijela ispisuju jezik nijemih
šalju znakove u svemir
svaku noć napravimo nekoliko novih slova
pismo složeno od mesa
potreban je tjedan za samo jednu riječ
mjesec za običnu rečenicu
godina za pjesmu
stoljeće za roman
vječnost za tišinu
želimo se vratiti u sebe
samo ne znamo kako
samo ne znamo kako