Ne tko davno jedan moj prijatelj koji ima visoku ulogu u Parlamentu Crne Gore za večerom rekao mi je kako mi kao države jesmo primirili ali nismo izmirili. Poprilično me tada uznemirila ta izjava, ne zbog neke paranoje već prvo zato što je atmosfera i večera bila izvrsna, a drugo i jer se u ratnom periodu Hrvatska politika u veoma specifičnoj situaciji trudila otvoriti i pridonijeti procesu dijaloga unutar samog crnogorskog društva. Bitne knjige za nacionalno osvještavanje koje su se ticale etnogeneze Crnogorskog naroda i Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve tiskane su u Zagrebu u to ratno vrijeme, i postale su tamo pravi hit koji se po crnogorskim knjižarama i institucijama dijelio ”ispod stola”, kako bi se zaobišla ideološka cenzura koju je sprovodio Milošević i njegovi jataci. No, izgleda da za pomirenje na prostorima bivše Jugoslavije literatura, iako može biti napredna, nije toliko presudna kao što je to politička volja da se ono konačno dogodi. Kažem to ponajprije zbog svih tih ”velikih” koncepcija ratnog zatiranja drugih i drugačijih a zbog vlastite nacionalne ambicije: srpske, hrvatske, albanske, itd. U tom pogledu politike mira ovogodišnja proslava Oluje prva je takva koja simbolično, a moguće i u perspektivi stvarno, ističe poruke važne za normalizaciju stanja u hrvatskom društvu, što je ujedno i izgleda novi smjer hrvatske državne politike.

Ona je moguća jer se HDZ u velikoj mjeri riješio ustašoidnih natruha koje su se na zadnjim izborima koncentrirale oko Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta, a što je ustvari i bitan uvjet da se Plenkovićeva stranka oformi kao građanska politička partija, a ne više kao neka pseudo-revolucionarna i zavjerenička grupa manolićevskog-luburićevskog tipa, naime onako kako je bila nastala. Zasigurno je predugo HDZ bio političko mjesto gdje su se najcrnji motivi fašističke prošlosti Hrvata predstavljali ka neko ‘nacionalno blago”, ”svetinja” hrvatstva ili u sličnom glupavom maniru. Novi smjer pokazuje kako vodstvu te stranke, izuzev u par manje više nebitnih slučajeva, ističe sada svoje opredjeljenje za modernizaciju političkog rakursa i rješenje hrvatsko-srpskog spora odnosno pomirenja. Nema tu više ni Karamarka ni Brkića, a ni mnogih drugih koji su po potrebi svoj politički profit gradili na idejama zatiranja Srba u Hrvatskoj.

Također, drugi dio hrvatskog političkog korpusa oličen u Zoranu Milanoviću aktualnom predsjedniku države, nije ostao bez svoje uloge. Predsjednik je jučer posve pragmatično odlikovao hrvatske ratne generale. Zbiva se to u sklopu cijele te ”nove” političke perspektive pomirenja u nacionalnim i međunacionalnim okvirima, a bizarno je da je predsjednika među prvima pohvalio i jedan tip kakav je Ljubo Česić Rojs. U toj svehrvatskoj političkoj ravnoteži događa se i aktivna ideja pomirenja i među Srbima, prvenstveno u politici Milorada Pupovca, Borisa Miloševića, Anje Šimprage i drugih viđenijih ličnosti, izuzev npr. Slobodana Uzelca koji je i prije izgleda računao na neki drugi, rezervni položaj. Prisutnost najvažnijih srpskih političara i uglednika iz Hrvatske na proslavi Dana pobjede nije samo simbolični čin, iako je i takav. To je ponajprije golema podrška novoj hrvatskoj nacionalnoj politici domovinskog ujedinjenja svih građana, a ujedno i odricanje od one političke prošlosti koja je zagovarala rat i uništenje Hrvatske.

Ako išta pametno može biti dan kada se obilježava Oluja, onda on sigurno unatoč svim žrtvama, grijesima i nepravdama, ratu i zbjegovima, može postati, kao se sada čini, Dan domovinskog ujedinjenja, jedna stana opomena svima kuda vode i to znače one ”velike” politike koje ne brinu nit o narodu nit o ljudima već damo o svojoj vlastitoj monumentalnosti. Nakon svih gorkih iskustava vrijeme je da Hrvatska pozove natrag sve istjerane i obespravljene i da koliko može zalijeći narodima njihove rane. Mir nema alternative i prema njemu su sve ratno-huškačke politike minorne. Pa ako je tada takva politika pomirenja između Hrvata i Srba u Hrvatskoj konačno došla na prvo mjesto, sigurno je da ona neće ostati bez svog odjeka najprije u Republici Srpskoj i samoj Srbiji. Dapače, i drugdje. Jer, kad smo se već eto izmirili s našim Srbima, sigurno ćemo i s Crnogorcima a i drugima s kojima smo ratovali. Naime, Hrvatska je sve svoj strateške ratne ciljeve već odavno ostvarila, pa izgleda da su sada na redu oni civilni, ali ne i manje važni.