Bilo je popodne, toplo poput krugova života, kada se proširio glas da je u Starigradu preminuo Tonko Maroević. Toranj svetog Marka na Hvaru sjao je u zlatnom suncu. Kako se umire? Kojim redom? A onda je došla noć da provjeri i nas sve ostale. U tami se zaboravlja bolje. I snovi i prijatelji, i tajne mora nestaju u jednom jednostavnom danu, a ja se ipak sjećam njegovog smijeha, Gotovo dječjeg. Pored neke zavjese na proslavi osamdesetog rođendana Vesne Krmpotić, koje isto više nema, u kazalištu Komedija na Kaptolu smijao se ne zbog neke šale šale već zbog one srdačnosti koju je posjedovao i rado dijelio svima nama. Kao da time poručuje: ne pašite se tog nepoznatog udesa u kojem smo zatečeni, umjetnost je taj zvijezdani trag koji nas uzdiže i koja je solidarna i zbog koje je lijepo što pripadamo ovom našem malom i toplom mediteranskom svijetu, njegovoj baštini i drevnoj pismenosti naših pređa.

Za razliku od drugih naših uglavnom više manje anonimnih akademika Tonko se svojim pripadanjem najširem sloju naše kulturne javnosti, zajednici koja čini istinski kulturni život današnjih Hrvata, postao njezinim važnim ishodištem i osobom koja svojim habitusom potvrđuje legimitet umjetnosti i njezinih nositelja. Gubitkom Tonka Maroevića izgubljen je važan žižak u našem stvaralačkom univerzumu, osoba kojoj se svatko mogao obratiti računajući na njezinu dobrohotnost, objektivnost i iskrenost. U tom pogledu Maroević je u prvom redu bio akademik pučanin, nesebični erudit koji je živio u bilu naroda kojeg je volio i razumio i čijoj je nepobitnosti bio do kraja posvećen.

Čitam sada ponovo njegovu raspravu o svecima u dalmatinskim gradovima, o svetosti koja živi u sponama naše regionalne martirologije i njenom značenju u davnim komunalnim središtima naše, istočne obale Jadrana, pisanu s osjećanjima koja ga identificiraju, ne bez razloga, kao pučkog baštinika i znalca slavenske pobožnosti, umjetnosti i pismenosti. Renesansnu ličnost, kakav je Tonko bio, a vidi se to i sada kada ga više nema, krasila je ta divna transcendentna linija koja ga je i koja će ga i ubuduće, odvajati od svake prolaznosti. Ponajviše po djelima koje je ostavio iza sebe, ali i po značenju što je imao za svakog od nas s kojima se družio i koji smo ga voljeli. Zbogom dragi Tonko, naš izvorni akademiče pučanine.

Marijan Grakalić