EMIL MENIGA (1880-1959)

Na fotografiji snimljenoj u današnjoj Kranjčevićevoj ulici nalazi se moj predak Emil Meniga, početkom prošlog stoljeća.

Nekoliko podataka:
-1904. osnovao biciklistički klub “Zagreb”, pod imenom Zagrebački koturaški klub “Orao”
-biciklističku karijeru započeo s 22 godine
-pobjeđuje na gotovo svim trkama na kojima se pojavljuje
– 1902. godine pobjeđuje na utrci Banja Luka – Sarajevo (250 km) s vremenom od 10 sati i 7 minuta sto je bila prava senzacija (prosjek 24,7 km/sat)
-1907. pobjeđuje na prvoj utrci na Sljeme. Sljemenska je cesta u ono vrijeme bila šljunčana, tek su kasnije na serpentinama postavljene kocke
-16.08.1908. pobjednik utrke Graz-Zagreb (240 km)
-1909. pobjednik utrke Ljubljana-Trst, te postaje pobjednik utrke Južnih Slavena, u to doba najprestižnijom titulom koja se mogla osvojiti
-višestruki rekorder, 1910. godine od starog mosta na Savi pa do mosta preko Drave u Varaždinu, razdaljinu od 84.3 km po lošem prašnjavom putu prevaljuje za 2 sata i 57 minuta. (U to vrijeme se od Zagreba do Varaždina vlakom putovalo

Čitam iz obiteljskog arhiva tekst iz zagrebačkog Narodnog lista, 11.XII.1954. intervju s Emilom Menigom pod naslovom: “Zaslužni sportski radnici govore…”:

“Moja je sportska djelatnost započela odlaskom na prvo trkalište na Koturaškoj cesti. Kroz svoju karijeru prošao sam preko 600.000 (!!!) km na biciklu, a nastupio na 618 trkališnih, cestovnih i brdskih utrka. Svakako rijetka brojka za bicikliste. Trka života mi je bila Banja Luka – Sarajevo 1902. godine kada sam u konkurenciji talijanskih, madžarskih svivarskih i ostalih vozača došao sa 27 (!!!) minuta ispred drugoplasiranog. Za ono vrijeme bio je to fantastičan rezultat. U svojih 55 (!!!) godina sportske aktivnosti prešao sam sve zemlje Balkana i Tursku. Značajnije utrke na kojima sam nastupao bile su 1902. Banja Luka – Sarajevo, 1910. Milano – München, 1911. Beč – Graz – Beč… sve dužine od nekoliko stotina kilometara. Ondašnji bicikli mnogo su se razlikovali od današnjih, pa si možete zamislit napore na jednoj utrci. No nisam bio samo aktivan biciklista, imam pobjede i iz atletike, motoristike i drugih sportova. A ni danas, u mojoj 75. godini života aktivnost ne prestaje, jer čovjeku koji je toliko godina proveo sa sportom, teško je da se rastane od njega. Nas nekoliko osnovali smo sekciju veterana biciklistike, na našim sastancima evociramo uspomene naše prošlosti, s interesom pratimo današnje sportske događaje, i što je najvažnije – naše dugogodišnje iskustvo prenosimo na mlađe generacije.
Duboko sam dirnut pažnjom koja mi je posvećena prilikom moje 55. godišnjice rada i želja mi je da se nastavi ono što smo mi prije 50 godina započeli i to s takvim elanom kao što smo ga imali i mi. Siguran sam da će tada naš biciklistički sport dostići viši renome u međunarodnoj konkurenciji.” – završio je Emil Meniga.

Otišli smo duboko impresionirani, sa željom da se riječi ovog najstarijeg sportskog radnika obistine

Emil Meniga je svoje odlične rezultate mogao zahvaliti svojoj građi: bio je visok 185 cm (u ono vrijeme pravi div), ali je imao izuzetno dugačke noge, narazmjerne dužini tijela. S tim “polugama” je mogao vrtiti bolje nego ostali. Važno je spomenuti da su bicikli imali jednu brzinu i nisu imali ručne kočnice već samo “torpedo” sustav zaustavljanja. Meniga je također imao sposobnost nevjerojatnog osjećaja za ravnotežu pa je mogao dugo vremena sjediti mirno na biciklu bez dodirivanja podloge nogama. Te su mu karakteristike davale prednost pred ostalim biciklistima.

I da, 600.000 km odvoziti u svom sportskom životu veliki je pothvat. Pogotovo što se još bavio i atletikom i motorističkim sportom. I što je najbolje, bio je potpuni amater, odnosno, sportom se bavio uz svoj redovan posao agronoma. Stvarno poravi fanatik…

Zanimljiv je jos jedan detalj iz njegova života. Bio je najbolji prijatelj s ni više ni manje nego Jochanom Puchom, poznatim pod nadimkom “genijalni mehaničar”. Puch koji je osnovao tvrtku Puch Werke (vjerojatno je najpoznatiji proizvod Pinzgauer) bio je zadivljen Emilovim entuzijazmom, te su zajedno provodili noći i noći u konstruiranju bicikla i motora na kojima se kasnije Emil natjecao. Ukoliko se nadjete u Grazu, posjetite Puchov muzej: http://www.johannpuchmuseum.at/

Jochan Puch umire u Zagrebu 19. srpnja 1914.godine od posljedica moždanog udara, i to na rukama svog najboljeg prijatelja Emila Menige.

Emil Meniga od 1959. godine i dalje vrijedno vrti pedale ali na nekim nebeskim putevima. Nažalost, sva njegova zbirka bicikla (čak i onog prvog s velikim prednjim kotačem, i ovih sa fotografija) uništena je u požaru koji je zahvatio klupske prostorije u Kranjčevicevoj ulici.

Emil Meniga na svim je utrkama na desnoj nadlaktici nosio izvezen hrvatski grb (što možete uočit i na fotografijama).