PAŠA

O, kako sam lijepog konja imao.
Imao.
U glavi mi još
kao praporci u prosinačkoj noći
koja se zgusne u kristale snijega
odzvanja kletva
Dabogda imao, pa nemao,
a među bedrima mi još drhti napeto tijelo
bijelo kao
generalski pastuh.
Neki vrag me uvijek čuvao od propasti,
neki anđeo po svijetu pomicao
kao nekoć moja mater šerpu po kući
kako bi hvatala kapi kiše
koje su sipile kroz razbucani strop kuće bez muža,
pa sam milosti sakupljao i nezasluženo,
valjda kako bi me onaj, neki vrag
duže gledao kako stenjem i ponavljam
kako li je teško voljenog gledati kako juriša
kroza život i brži i kraći od tvoga.
O, kako sam lijepog konja imao.
Imao.
Dah njegov mek kao miris sijena
kad u zoru štalu otvoriš
pa se zrakovi miješaju.
U zoru,
iz mraka me je čupao,
dahom njušio kao da me
očima nije prepoznao
i zemlja mu se drobila pod nogama,
ulari i uzengije
nikad ljepši od njegove gordosti,
moj dah i njegov dah i dah rijeke
koja u studenome vidno uzdiše
maglom
i sve je minulo
kao da ničeg nije ni bilo,
svijet koji se urušio u tlo pod mojim nogama,
psovke moje koje noć paraju
kao bič u manježu pastuhe još neosedlane
kako me tuga ne bi uzjahala.