Osvrt na djelo Music Sociology After Mass Modernity Alfreda Smuditsa

Pitanje o mogućnosti razvoja sociologije glazbe nakon pojave tzv. masovnog modernizma centralno je pitanje u članku Music Sociology After Mass Modernity sociologa, psihologa i profesora na Bečkom sveučilištu Alfreda Smuditsa. Autor u tekstu ponajprije postavlja jasne koordinate za preispitivanje mogućnosti sociologije glazbe smještajući to polje sociologije unutar konstelacije već postojeće dijakronije same sociologije te postavljajući kao centralna pitanja pojmove koji se kroz tu granu znanosti perpetuiraju gotovo od njenog samog začetka – pojam moderniteta i pojam masovnosti.

Smještajući polje interesa u širok dijapazon – od Gustava Le Bona i njegovog pojma gomile (1895.), pa preko Freuda (Masovna psihologija i analiza Ega, 1923.) pa do Wilhelma Reicha (Masovna psihologija fašizma, 1933.) pa sve do Frankfurtske škole te napose Pierrea Bourdieua i Jürgena Habermasa – Smudits ponajprije nastoji dijakronijski (a potom i ahistorijski) smjestiti pojam modernosti nalazeći ga u raznim poljima smještenim u raznim vremenskim okvirima – od polja umjetnosti gdje smještava u razdoblje renesanse ili kako ga Arnold Hauser nalazi u razdoblju manirizma, a za čiji kriterij nalazi ideju „nečeg novog“, nešto što nije postojalo prije. Naglašavajući ambigvitet samog pojma moderno(st), sužava polje interesa na sociološko poimanje samog pojma identificirajući četiri međusobno povezane karakteristike moderniteta: domestikaciju, koju vidi kao teleološki proces razvoja (zapadne) civilizacije, a koja se nadovezuje nad čovjekovu potrebu za kontrolom vlastite okoline i njenom eksploatacijom u svoju korist, racionalizaciju, koju nalazi kao nužnost s obzirom na ubrzani tehno-znanstveni razvoj, poroznost nacionalnih granica spram horizontalne mobilnosti građanstva, razmjene kulturalnih iskustava i procesa te društvenom težnjom za povećanom efikasnošću nad proizvodnim snagama i proizvodnjom, razvojem i distribucijom kulturalnih artefakata, a koje povezuje s Weberovom koncepcijom birokratizacije s krajnjom svrhom kolonizacije svakodnevnice; povećanom funkcionalnom diferencijacijom, koju vidi kao sve veću potrebu društva za atomizacijom na gomilu autonomnih i vlastitom logikom pogonjenih podsustava te individualizaciju koju detektira u sve većoj autonomiji pojedinca. Naravno, ovo nisu jedine moguće karakteristike pojma moderniteta, no, one više ili manje semantički pokrivaju i ostale pojmove koji se mogu pronaći u dvadesetostoljetnoj sociološkoj, filozofskoj i inim teorijama.

Pitanje masovnosti povezano je s pitanjem tehnološke reprodukcije i razvojem kapitalističkog i demokratskog društva dvadesetog stoljeća kada su poluge moći raspodijeljene unutar demokratskih društava i kada se utjecaj na građanstvo kretao unutar libidinalne ekonomije zasnovane na edipskoj strukturi nukleusne koncepcije obitelji kao najmanje društvene jedinice, a na čijoj su se analizi i kritici temeljili radovi Franfurtske škole, psihoanalize (ponajviše Fromm, Lacan, Deleuze, Guattari) ali i tzv. antipsihijatrijski pokret (R. D. Laing, D. Cooper, T. Szasz). Doduše, Smudits ne povlači liniju argumentacije između postavljenih tangenti – modernosti – mas(e)ovnosti – kulturane proizvodnje – pomoću psihoanalitičkog čitanja konzumerističkog fetišiziranja robe i libidinalne ekonomije u pozadini društvenih centara moći i pojedinca, no, poentira na problematiku utjecaja masovnih medija (ali i medija općenito) kao sredstava distribucije (doduše, tu je gotovo nemoguće ne sjetiti se radova L. Althussera ali i Slavoja Žižeka i pitanja implicitnog i eksplicitnog utjecaja ideologije kao represivne instance društva na pojedinca, a koja se može ispoljavati i u naoko sasvim svakodnevnim kulturalnim artefaktima, kao što je Sonyjev walkman, a što kao primjer navodi Dean Duda u Uvodu u kulturalne studije.) određenih kulturalnih artefakata. Dapače, Smudits ukazuje na pozitivnu korelaciju između dostupnosti robe i njene uporabne vrijednosti. Modernost kao takva prikazuje nam se kao ahistorijska i retroaktivna odrednica stanja koje se bitno mijenja od onoga što je bilo prije. No, nakon sedamdesetih godina i dolaskom kasnog kapitalizma i postkonzumerističkog društva – onoga što u nedostatku bolje terminologije nazivamo postmodernizmom – svi inherentni paradoksi modernizma uvelike slabe avangardni naboj kojim su društveno-kulturalni procesi bili shvaćani u prošlom stoljeću. Stoga pitanje održivosti sociologije glazbe nakon pojave masovne modernosti možda nikad nije bilo izvjesnije. Naime, ako se već i nalazimo u razdoblju u kojemu sve veći broj profesionalaca unutar svog polja tehne (namjerno ovdje izbjegavam pojam umjetnosti u smislu poiesis, pošto potonji označava stvaranje nečega što je samo sebi svrhom, a što bismo teško mogli reći za većinu današnjih kultur(al)nih proizvoda) proizvodi sve manje kvalitetne proizvode čija je osnovna svrha zabava, nije li onda sociologija glazbe nužna kao svojevrsna kritička nadopuna unutar pukotine između tekovina frankfurtovaca, kulturalnih studija, filozofije i same sociologije?