Slikovnost: Degas

Ne znam je li to neka karakterna mana, socijalna devijacija ili samo neuglačani dio naravi, no imam tu nezgodnu osobinu, da volim lijepe ljude, lijepu djecu, ljudska bića oba spola i svih rasa, koja je priroda obdarila umiljatošću, fizičkom ljepotom i nekom vrstom privlačnosti u kojoj nema njihove zasluge. Sklona sam ih kreditirati, opraštati im male nepodopštine, pridonositi na oltar ega kakvu lasku i kompliment, samo da što dulje ostanu u svom savršenom izdanju. Štono veli pjesnik: “O, Helen rare. beyond compare”. Neusporediva. Takva bi ljepota trebala biti, mjerilo samoj sebi, dostatna samoj sebi.

Ponavljam, svjesna sam da je to nepravedno, infantilno, frojdovski problematično stanovište.Sigurno ima jako učenih žena, darovitih, nadrilanih, srčanih, ultrasposobnih, od kojih bih profitirala, samo da mogu preskočiti tu granicu i dati im nešto veće porcije pozornosti. Sigurno da bih od nekih gurua, iscjeljitelja, hodajućih muških enciklopedija, naučila više, da sam u njima otkrila zrno privlačnosti. Ali nisam, sram me bilo što to kažem, u ovim kasnim godinama. Ako nemam na čemu zadržati oko, postanem nemirna i neurotičn, i radije se vratim knjigama. Paradoksalno,često su neke od tih osoba njihovi autori. Dakle, razlikujem znutrašnju sliku, snagu duha i sve to, kako već ide, ali ne mogu preko sebe, dok ne evoluiram.

Mislim da je to nesnosno ponašanje. Spašava ga jedino zahvalnost koju osjetim, kad neko lijepo biće uđe u moj vidokrug. Danas, na primjer, neka mlada majka, bijela ko mlijeko, pod velikim šeširom, njegovane duge kose, rafaelske građe, izdužena kao Primavera, sva u nekom muslinu preko kupaćega kostima, prigrnja to lijepo djetešce. navlači mu kapu sa šiltom, a dijete odmah, protrlja glavicu o sisu i skine mrsko pokrivalo. Oboje dražesni do suza, u toj igri, kad ulaze u hladnu morsku vodu. Želim reprizu pedeset puta, prije no što krenem u svoj pansion. A na putu vidim jednu malu, možda Irkinju, vatrenocrvene grive, zelenih očiju, isturenih prsa i još tankih nožica, kao kruži bijelim električnim romobilom po korzu. Ima u tome toliko elegancije , samouvjerenosti, osebujnosti, da je lako mogu zamisliti na sceni, kao primabalerinu, za nekih petnaestak godina.

Ne znam, to je dovoljno da spasi moj morski vikend s vlastitom zgodnom dječicom, ali za neku jesensku zalihu, morat ću se mnogo više potruditi. Nedavno mi je na otoku draga A. učinila veliki kompliment, rekavši da je “neodoljivo podsjećam na Vitu Sackville-West, s tim šeširom i općenito”. To me baš oduševilo, premda dotičnica (Vita) teško da bi išla u neke jako zgodne persone. No, hm, valjda ima i u karakteru nešto? Sve mi se čini da ću s mrvicom samoironije, morati nešto revidirati u tim svojim isključivostima.Jer ni godine mi baš ne idu u prilog, sve manje se putuje, a okolišne smo zalihe iscrpili.

Beyond compare? Što to zapravo znači u nekoj umjerenoj varijanti? I trpi li ljepota umjerenost bilo kakve vrste, ili je ona po definiciji nešto apsolutno, tiranski i bez ikakve moguće zamjene? U potonjem slučaju zaista sam u priličnoj nevolji.

22. 8. 2020., F. G.