E moja Zoja, na sjeveru sam, u Oslu. Prije ponoć uvik izađen vanka prošetat. Noćas neću prema centru, biran put prema moru, zbog tebe. Pusto je, vedro i puno zvizda. Ovdi je već ka naša prva jesen, a lišće u Ibsenovom parku zalipilo se za stine. Ovoga lita bili smo samo jedan dan u Splitu, spomenio san Robiju kako smo te lani u to doba vidili na promociji u HNK. Pita san se nakratko di si, ali mislimo da su nam prijatelji dobro, pa se ne javimo i odemo svojin poslon. To je bila jedna tvoja divna rečenica iz Buzde koje se često sitin. Kad Štrlja oće nešto od tebe i tvoga brata Gende, mislin čak te je tija oženit, pa nešto muti i ne da se istirat iz vaše kuće, ti kažeš naglas, ka za se, a zapravo u brk njemu: Ne more se čovik u svojoj kući o svojin poslin razgovarat! To je mantra kojon se u Dalmaciji tira nepoželjnog gosta. Di me sad vode sjećanja na tebe? Na onu ikoničku sliku koju danas svi objavljuju: ti Klitemnestra! Bilo je to drugo vrime, ka šta su sva vrimena druga. Ali onda se ipak računalo na Ljubljanu, Beograd, Zagreb. Tvoja Klitemnestra bila je događaj za sebe, posvuda po Jugoslaviji, i godinama poslije. Ne triba se pozivat na onu o mrtvima i svemu najboljem o njima, da bi se reklo kako si to odigrala ka niko prije i poslin u nas. Ljepota lica tvoje Klitemnestre je nestvarna. Ledina kćer, Helenina sestra, prva Tantalova žena, Agamemnonova supruga, Ifigenijina, Orestova i Elektrina mater, Egistova ljubavnica. To si mogla bit samo ti. Euripidova Klitemnestra, je okrutna i manipulativna, uloga samo za zviri kakva si ti. Gleda san predstavu više puta u Zeljovićima, ali i onu sarajevsku na MESS-u, kad su te davili u hladnoj vodi. Izdržala si sve, dobila najveću tadašnju nagradu. I danas, kad neki glumac zacmizdri jer mu nešto smeta, sitin se tebe, atletičarke neustrašivog duha. Kad san kod Arijane na zidu pročita da si umrla, te sekunde tija san zvat Mani. Stvarno. Ka šta san je uvik zva, i prije nego što smo došli zajedno u Split, da bi razgovarali o tebi. Kad smo bili u Splitu birali smo predstave, misleći na tebe. Sićaš se ove slike? Mathilde u Koltesovom “Povratku u pustinju”. Uloga za tebe. Na praizvedbi u Parizu, Mathilde je glumila velika komičarka Jacqueline Maillan za koju je Koltes i napisa dramu. Mathilde se vratila iz Alžira u zatucanu francusku provinciju, i to s dvoje dice koju je dobila s nepoznatim muškarcima, pa još Arapima. Vratila se u staru kuću u kojoj živi njezin brat, opet Štrlja, koji ne može podnit njezin slobodan način života. A ona mu zagorčava život, cilo misto je sablažnjeno. Kućna pomoćnica je moli da se pribere, da se ne miša u muške posle, već da se primi ručnog rada, veza. A Mathilde joj odgovara “Pitaš li se ti imam li ja glavu za vezenje”. Baš tako, nisi ti bila za vezenje. Tvoja glava je bila za veće stvari. Od one lipotice iz Marčeline Tome Bebića do intervjua u kojima si jebala mater fašistima, i splitskog Pridea kojeg si prkosno podržavala. Split će uvik imat svoje lipotice, ali takve ka ti, pa još i mudrice, teško ikad više. Najviše san volio ona naša druženja kad smo znali komentirat druge. Samo takva glava ka tvoja imala je pravo na onu lipu, otmjenu, a bezobraznu splitsku aroganciju. S kojin si se, samo tebi svojstvenim smješkom znala rugat budalama. Neće toga više bit. Kad pomislin na tebe, sitin se velike ljubičaste bugenvilije u Vili Dalmacija, tvoje Šolte, garderobe koja je bila tvoja primaća soba. Sitin se tebe ka Matere u Adio kauboju. Vesele, kako gleda vesterne s mladim mužem kojeg je igra Milutin. I kako se penje po krovu, nesutrašiva. One koja je poludila nakon sinove smrti, koja svaki dan odlazi na groblje. Ostaje mi slika kako u ruci nosiš cviće i nestaješ u splitskoj noći. Iza tebe modrocrno more, iznad tebe zvizde. Adio draga Zoja, smiji nam se i zauvik nam svitli od gori.