Centar društvenih djelatnosti omladine, CDD, zauzimao je u Opatičkoj ulici u zgradi na broju 10 dvije prostorije. U manjoj je bilo smješteno računovodstvo, a u većoj, prilično velikoj sjedili su svi ostali. Pored ranije nabrojanih svoj stol su imali Dag Strpić, direktor, i Pero Strpić, njegov zamjenik; Inoslav Bešker, glavni urednik knjiga; Furio Radin, voditelj znanstveno-istraživačkog odjela i njegova suradnica Tanja Rak; tajnice/sekretarice/administrativne sile Lidija Batan, Slavenka Drakulić i Slobodana Bjeliš. Sve u svemu, gotovo dvadeset ljudi. Uz njih je uvijek bilo barem nekoliko do više od desetak vanjskih suradnika koji su navratili da je povremeno bila gužva kao u tramvaju. Stolovi su bili poredani uokrug duž zidova, a u sredini je bilo nekoliko ofucanih fotelja za grupne sastanke ili primanje vanjskih suradnika. Na svakom stolu kočila se pisaća mašina od kojih je barem pola neprekidno šteketalo, a u najintenzivnije sate radnog vremena sve istovremeno da se moglo razgovarati samo povisujući glas, što je rezultiralo time da su se svi koji su se razgovarali neprekidno naglasavali, a značajan dio komunikacije je ovisio o sposobnosti čitanja s usana. Otprilike svi su pušili – osim mene. Kako je netko unišao i sjeo tako je izvadio kutiju, bacio pred sebe, i rafalno palio jednu za drugom dokle god je boravio unutra. Znam da će zvučati nevjerojatno, ali postoji stotinjak svjedoka koji bi morali potvrditi: često se gusti dim spuštao od stropa do radnih površina stolova kao mliječno staklo u plinovitom agregatnom stanju. Ako se u takvim okolnostima htjelo pronaći nekoga udaljenijeg od pet metara tko se naslućivao tek kao jedna od silueta trebalo se sagnuti glavom do koljena i pogledati ispod oblaka iz kojega su izvirivale donje polovine tijela. U takvu sredinu nakanio sam dovesti i šestog čovjeka za Radnu jedinicu „Polet“.

Nekoliko kvalitetnih ljudi koji bi me zadovoljili već su radili u druge dvije omladinske novine koje su tada izlazile u Zagrebu, „Studentskom listu“ i „Omladinskom tjedniku“. Nisam ih smatrao konkurencijom nego dijelom zajedničke fronte, pa mi nije padalo ni na pamet da koju od njih oslabim time što bih im oteo nekog od ključnih oslonaca.

Tada je bilo uobičajeno da oni koji su nakon nekoliko godina tokom kojih su ispekli novinarski zanat u omladinskim novinama ili zauvijek napuste novinarstvo prihvativši se struka za koje su studirali ili nastave novinarsku karijeru na televiziji, radiju ili profesionalnim novinama, uglavnom u „Vjesniku“. Prebirući po glavi sve kojih sam se mogao sjetiti nadošao sam na Ninu Pavića. On se relativno nedavno zaposlio kao novinar upravo u dnevnom listu „Vjesnik“, ali nije bio odviše zadovoljan jer je kao mlad i svježe primljen morao krenuti s dna novinarske hijerarhije.

Ninu Pavića upoznao sam u Saboru učenika kad je on imao sedamnaest, a ja osamnaest godina. Na prijelaz šezdesetih u sedamdesete radili smo obojica u „Omladinskom tjedniku“. Kasnije je upao u moje najuže društvo za vrijeme studija koje se gotovo svakodnevno sastajalo navečer u restoranu „Drina“ u Preradovićevoj ulici. Dobro sam znao tko je, što je i što može. Nazvao sam ga i pozvao da se nađemo što prije. Rekao je da je zauzet preko cijelog dana, da se možemo vidjeti tek nakon što se u „Vjesniku“ riješi svih obaveza, ne prije osam, što je meni više nego odgovaralo. Pozvao sam ga da dođe u CDD, u redakciju „Poleta“.

Ostao sam za svom mjestu nakon kraja radnog vremena, sjedio ondje, prevrtao papire i pravio zabilješke kad su već svi drugi napustili poprište, kad su i svi ostali u drugim institucijama napustili druge urede i kad je cijela Opatička 10 potonula u tamu. Svjetlo na mojem pisaćem stolu je bilo posljednje upaljeno u cijeloj zgradi. Nino se uspeo labirintom mračnih stepeništa i hodnika u kojima nije znao gdje su prekidači za osvjetljenje. Sjeo je s druge strane mog pisaćeg stola unutar osvijetljenog kruga i odmah bacio svoju kutiju cigareta nasred radne plohe. Udaljeni krajevi velike sobe nestajali su u dubokoj sjeni i izgledalo je da je beskrajna kao velesajamska sala. Vladala je savršena tišina, nepomućen mir.

Izlagao sam smireno i natenane. Ranijih deset godina radio sam u desetak omladinskih novina, rado bih iskoristio sva ta iskustva da pokušam nešto novo, drugačije, bolje, prodornije, utjecajnije… U svim prethodnim ekipama bio sam najmlađi, najbeznačajniji, što me je stavljalo u privilegiranu poziciju da učim na pogreškama drugih; napokon mi se pružila prilika da to iskoristim. Recimo, u svim dotadašnjim novinama postojala je oštra podjela između politike i kulture. U „Studentskom listu“ su čak imali „političku redakciju“ i „kulturnu redakciju“, a sama novina se fizički mogla podijeliti na dva djela u skladu s tim. Čitatelji su često uzimali novi broj i odmah bacali prvi dio ni ne pogledavši što je u njemu. Između dviju redakcija vladala je blaga netrpeljivost i međusobno podcjenjivanje, u nekim slučajevima čak i otvoreni prezir. „Političarima“ se predbacivalo da su nezanimljivi, dosadni, birokratizirani, karijeristi; „kulturnjacima“ da su neozbiljni i bave se nevažnim temama. U nekim godištima je politika bila toliko dominantna da se kultura pripuštala na kapaljku, kao ukras. Mi ćemo upravo obrnuto. Smanjit ćemo nedvojbeno političke teme na minimum, recimo jednu stranicu, ali će to biti ono do čega nam je stvarno stalo. Time ćemo osigurati da i to bude pročitano, a prezentirati to tako da bude i prihvaćeno. Ako baš kadikad ne mognemo izbjeći neku temu koja nam ne paše napravit ćemo je tako neatraktivno da se svako odustati od čitanja nakon što vidi naslov ili nakon treće rečenice, da bude što manji balast jer će onaj tko na to naiđe odmah otići dalje i još brže zaboraviti. Naravno, idejna platforma nam je da podržavamo socijalizam, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, nesvrstavanje, općenarodnu obranu i proleterski internacionalizam, ali nikako izravno parolaški nego afirmirajući urbano i prelamajući sve kroz generacijsku vizuru. Njegovat ćemo duh jugoslavenskih studentskih „lipanjskih gibanja“ 68-e: kritički ćemo se postaviti prema sistemu da bi ga unaprijedili, poboljšali. Službena politika je uvijek ograničena, uskogrudna i kratkovidna: inzistira na malom broju neupitnih svetinja i desetak tema koje su upravo aktualne. To ćemo maksimalno izbjegavati. Ako se svi raspišu o nečemu mi nećemo: čemu trošiti prostor da bi se oglasilo kao posljednja jeka neke druge jeke, a kamoli da bi postali posljednji vagon koji prelazi preko neke lešine. Ako politika insistira na deset tema, mi ćemo pisati o jedanaestoj koju političari ni ne očitavaju kao političku. Nećemo se izravno konfrontirati s jačima (čemu su omladinske novine tradicionalno bile sklone) nego ćemo se izmaknuti, pustiti ih da protutunje i odostraga ih pospješiti nogom u stražnjicu da se što prije sami skrhaju.

Dakle, treba mi urednik društveno-političkih tema koji bi radio što manje, ali što bolje. (To se Paviću jako svidjelo.) Službeno bi tom uredniku došla i privaga od pola stranice-stranice protokolarno-ritualnog izvještavanja o aktivnostima našeg izdavača, Saveza omladine, „hrana za lavove“. (S tim nije bio oduševljen, ali se nije ni bunio jer je znao da je to neizbježno, a on je to mogao obaviti bez napora, lijevom rukom, i to učas.) Treće – i možda najvažnije – meni je osobno je potrebna osoba od povjerenja u koju se mogu pouzdati da će me opomenuti i spriječiti da se previše ne zaigram, razbahatim i nepotrebno skrham vrat.

Pavić je zainteresirano slušao i svidjelo mu se što je čuo. Imao je samo jednu veliku rezervu. Kako se nedavno zaposlio u „Vjesniku“ brinulo ga je da bi ondje njegovu ostavku shvatili kao dokaz neozbiljnosti i – još gore – nelojalnosti, pa kad bi neizbježno – jer u omladinskim novinama nitko ne ostaje do penzije – nakon nekoliko godina ponovo zakucao na njihova vrata, mogli bi biti neskloni da ga ponovo uzmu. Imao sam kontraargument: dobio sam mandat na dvije godine, ne kanim ga produživati, ako sad uđe u redakciju bio bi najizgledniji kandidat za sljedećeg glavnog urednika, ako to dobro obavi nakon toga nije u pitanju hoće li ga „Vjesnik“ ponovo uzeti nego da pregovaraju na koje uredničko mjesto. Umjesto polaganog uspinjanja može proći zaobilaznom prečicom. Pazi ovamo – „zaobilazna prečica!“ Nečkao se: to su dva moguća scenarija, ali nema garancije koji će upaliti. Podsjetim ga na frajersku izreku: „Tko riskira – profitira!“ Baš si navro da me nagovoriš, zapravo je cijenio moj trud. Ne nagovaram te, rekoh, samo ti pružam priliku. Ne moraš se na licu mjesta odlučiti, razmisli. Možeš i sutra.

A da uzmemo i Denisa Kuljiša? – predložio je. Ni slučajno! – poznavao sam Denisa jednako kao i Ninu. On je bio kao moćni višecijevni brzometni top s pokvarenom nišanskom spravom. U trenu bi mi razbucao koncepciju! Imao sam dobro opravdanje: mogu zaposliti samo šest ljudi, a Nino bi bio šesti.

Tako je Nino Pavić postao prvi novinar u povijesti omladinske štampe koji se iz ozbiljnih, oficijelnih novina vratio u jedan omladinski list, a – koliko znam – ujedno i posljednji.

Kratko vrijeme nakon toga već je bio uhodani član ekipe. Jednoga dana, u vrijeme najveće gužve, odškrinula su se vrata redakcije i kroz razmak je provirila jedna slatka glavica. Zavirila je u kovitlac, bojažljivo se uvukla i nesigurno stala uz vrata. Poznavali smo taj način ulaska: potencijalna nova suradnica. Nino Pavić je odmah ustao i prišao pridošlici. Bila je to vrlo zgodna djevojka od otprilike sedamnaest godina, ne više od osamnaest. Izmijenili su nekoliko rečenica koje se nisu mogle čuti, a nakon toga ju je Nino poveo do fotelja usred prostorije. Vani je bilo hladno i došla je u debelom kaputu. Prebacili su kaput preko rukohvata jedne fotelje, te je ostala u debelom džemperu. Sjeli su jedno nasuprot drugome, povjerljivo se nagnuli licem uz lice i krenuli razgovarati. Ni pet minuta kasnije energično se osovila na noge, prihvatila rub džempera i polako ga počela podizati. Iznad ruba traperica ukazali su se savršeno oblikovani kukovi. Sve pisaće mašine su prestale lupetati, razgovor je utihnuo kao presječen. U savršenoj tišini koja je djelovala kao tuš na dobošu ona je nastavila polako podizati džemper. Ukazivalo se sve više i više uskog struka, vitkih leđa i ravnog, čvrstog trbuha. Svi su prestali disati da ne naruše čaroliju. Izgledalo je kao da se božanstveni leptir izvlači iz kukuljice. Pavić je iskolačio oči, zinuo je tako da mu je brada pala na prsa, ustuknuo je do naslona fotelje na kojoj je sjedio. Kad je nepoznata već podigla ruke ispred lica, kad su se već pokazale obline grudiju bez grudnjaka, kad je izgledalo da će se u narednom trenutku obje polukugle potpuno ogoliti, naglo se trgnuo, munjevito podigao obje ruke, ispod ruba džempera uhvatio krajeve robe ispod njega i potegnuo ih nadolje. Košulja je prekrila golu kožu kao zavjesa koja se strmoglavila na kraju predstave. Iz grla svih prisutnih, muških i ženskih, oteo se kolektivni uzdah razočaranja.

Djevojci je postalo vruće u prostoriji zapuhanoj kao sauna, pa je htjela skinuti debeli džemper ne primjećujući da s njim poteže i košulju i majicu. Nakon što su završili razgovor Pavić ju je ispratio do vrata i zatvorio ih za njom. Kad je prolazio pored mog stola, aludirajući na njegovu tajnu ulogu sigurnosnog osigurača, ogorčeno sam mu dobacio:

– Krivo si shvatio!