Prvi dan njenog poniženja,
neuredno odložen u rebrastu kockicu leda,
uvijek ispočetka izaziva vrtoglavicu.
Ulazi u kuću bez granica gdje
široki, meditativni hodnici pružaju krov nad psihom.

Drugi dan njenog poniženja.
Netko joj gura glavu prema mutnom podu u kojem ipak
nazire predatorske slike.
Rijeka je čuje, u kojoj se kupala kao dijete,
i mijenja tok i pere joj noge.

Različiti su ti,
pregrađeni dani, koji mutiraju,
kao dosadne foto-tapete u snu,
ali na iskričavu pragu
jednako su iznenađeni novom snagom lovca
na ljepotu i zaborav.

Promatraju se s vremenskog prozora,
kao blizanci na granici između dva svijeta
/ne mogu jedan bez drugoga/.
Hrane se, trguju, grče,
uspoređuju štetu i filozofiju daha.
U nametanju se nadimlju sve više i više
dok ne puknu o zaleđen oblak.

Ružičasti jezik mlade žene,
pun pahulja,
nasmijava njezinu djecu na povratku
sa sanjkališta.
Presavijaju divan dan preko jezika i tope ga u
toplini doživljaja ispod snježnog neba.

Dani se vrtoglavo vrte,
kao blizanci raznobojnih očiju.