Zadnjih se dana po društvenim mrežama i nekim medijima učestalo komentira slučaj neke influenserice kojoj je neki porečki restoran odbio besplatan obrok u zamjenu za reklamu na njenom instagramu, tik-taku ili čemu već. U raspravu o tome uključio se redatelj Dalibor Matanić koji je ispod svake razine na pasja kola izvrijeđao tu influensericu.

E sad, svi koji su zapratili taj slučaj imaju “svoje mišljenje”. Najgrublje rečeno imamo “dvije linije” – jedna je ova matanićevska da to nije rad, da to nije vrijedno ničega i da je uopće sramotno i prijezira vrijedno što ta influenserica (ali i drugi/e influenseri/ce rade); druga je da je to rad kao i svaki drugi i da pogled “s visoka” na to indicira nečiju izgubljenost u vremenu i prostoru.

Nažalost, mišljenja se o tome donose na temelju osobnih preferencija – u smislu – “ne sviđa mi se ta kultura influensanja” –> “influenseri su neradnička bagra”; ili “ne sviđa mi se redatelj Matanić” –> “Matanić troši naše novce, a influenserica bar zarađuje sama na tržištu”.

I jedno i drugo je postavljanje stvari na krivi teren – naime, nečije osobno (ne)preferiranje influenser(ic)a ekstremno je nebitno (!) za ovu temu. Kao i načina financiranja filmske umjetnosti. Primjerice, ja kao staromodan tip ne pratim te influenser(ic)e, taj me svijet praktički uopće ne interesira, to jednostavno nije moj đir, čak su mi i Matanićevi filmovi bolji od influenserskih videa. No, to je ekstremno nebitno u svemu tome. Probajmo zato stvar postaviti na neku racionalniju, objektivniju osnovu.

Naime, poimanje rada povijesno je jedno od najpromjenjivijih fenomena. Dandanas ne poimaju svi rad na isti način – npr. nekima je i dalje rad samo fizički (također poznato “kopanje krumpira” koje se “savjetovalo” nekim pjevačima), a bilo koji oblici intelektualnog rada, osim ako nije neposredno praktično primjenjiv, “filozofiranje”; nekima je pak rad i fizički i intelektualni, ali u to ne ubrajaju domenu umjetnosti i zabave. Itd. itd. U tom smislu, Matanićevo “to nije rad” i “neradnička bagra” (ne samo njegovo, mnogi su se s tim složili, i od poznatijih ljudi) pada na ispitu logike, ali i povijesti – već je rečeno da se nekoć njegova branša smatrala posve nebitnom i da se uz nju nije asocirao rad. Nadalje, još jedan praktičan primjer – do samo nedavno novinari na portalima nisu smatrani novinarima u pravom smislu. Zašto ista stvar ne bi bila s influensanjem? Za nekoliko godina potencijalno ćemo se smijati da su nekad nedavno postojali ljudi koji su govorili da to nije rad. Doduše, kad se sjetimo da postoje još uvijek oni koji samo fizički rad, u znoju lica svoga, smatraju radom, onda se ničemu ne treba čuditi. Ali, ima nešto ludističko u tome – rad koji je Matanić označio kao “pošteni rad” sve više odumire – rad blagajnica – zbog same logike tehnološkog napretka. Kao što danas više nemamo (na moju žalost, ali moja je preferencija nebitna za svjetsku povijest) popravljaonice kišobrana!

Jedan refleks toga nije nužno svjesni “ludizam”, već “hoch” držanje – u smislu, “samo je moj posao pravi”, “ja se bavim kulturom, a ne šundom”. Takvu malograđanštinu vidimo, primjerice, prilikom osuđivanja ljudi koji slušaju tzv. “cajke” ili “narodnjake”, ali to je sad druga tema. Treba reći da pitanje kvalitete ovoga ili onoga uopće ne ulazi u ovu domenu – u domenu (poštenoga) rada ili “nerada”.

U konačnici, a možda i najvažnije, influensanje nije ništa novo! Ono zapravo nije ništa drugo nego “marketing odozdo” – dakle, “demokratizirani marketing”, onaj marketing kojim se može teoretski baviti svatko jer ima alate, pa i tamo neka “glupača”. To već godinama rade marketinške agencije, mediji i dr. te nitko oko toga ne stvara veći problem – jednostavno se uzima zdravo za gotovo da od toga žive i da im je to “posao”. Pa i sami “poznati” pojedinci, računajući i redatelje i glazbenike, sudjelovali su u marketingu ako su sudjelovali u reklamama, a mnogi su u njima sudjelovali. Po čemu je to različito od influnsanja, odnosno od onoga što je htjela učiniti ta neka influenserica čiju je poslovnu ponudu, eto, odbio taj neki restoran. Neki je drugi neće odbiti, i to je to.

Je li marketing “etičan”, što nam on govori o društvu u kojemu živimo, i što tu treba (ako treba) supstancijalno mijenjati na razini politike i uređenja društva, sasvim je drugo pitanje i ne treba ga brkati s ovim – niti s poslovnom ponudom spomenute influnserice, niti s nesvjesnim ludizmom onih koji misle da je njihovo zvanje/zanimanje bogomdano i metafizički jednom oduvijek i zasvagda utemeljeno te obavijeno aureolom vječnosti i transvremenske vrijednosti