TKO NE ZNA ČITATI RAZBIJANJA PROZORA…

Politika je umijeće mogućeg manipuliranja ljudima za dobivanje glasova pomoću kojih se dobivaju nacionalni kanali uvjeravanja za daljnje, još uspješnije manipuliranje ljudima. Ima istina ljudi koje su na fakultetima naučili samo prvi dio ove rečenice (Politika je umijeće mogućeg) no riječ je o fakultetima na kojima se ne proučavaju dovoljno suvremeni masmedijski oblici ‘proizvodnje pristanka’ kod ljudi, buđenja navijačkih strasti, oslobađanja mitskih stereotipa njihovim iznošenjima na ulicu, itd.

Izvrstan, pa i talentiran student politologije, može biti zaljubljen u prvi dio rečenice. Može misliti kako je rođeni umjetnik realiziranja mogućeg. Može misliti kako će se sve posložiti prema mislima u njegovoj glavi. Može se osjećati kao Hegel koji je, kad su mi prigovorili da se stvarnost ne ravna po njegovim mislima odgovorio ‘Tim gore po stvarnost’.

Ove mi misli padaju na pamet slušajući i čitajući riječi Dritana Abazovića, mladog čovjeka koji se našao u škarama istočnih i zapadnih laži, nacionalnih i građanskih potemkinovih kulisa, osobe koja mora donijeti teške odluke, one o kojima će ovisiti hoćemo li ponovno proživljavati ono što nam se već događalo.

Naime, danas nam za vraćanje u devedesete ne treba TV kalendar jer sve vidimo u reportažama iz Crne Gore. Iiste pjesme, slični traktori, identični kostimi, razuzdanost i osjećaj gomile da je uhvatila Boga za bradu. Dobro, ne baš sve. Još je rano za balvane, ali nisam siguran da neke šume nisu već stradale. Prozor je pao, ali ne onaj iz drugog svjetskog rata nego jedan obični koji mogućim čini novi lokalni rat.  Ne mogu se naime nikako oteti dojmu da je četveroglavi zmaj ponovno pušten iz boce (otrcana metafora za otrcane politike).

Zastave jedne države lepršaju se ovih dana u drugoj državi (ništa neobično za ovo podneblje, ali indikativno i gotovo uobičajeno). ‘Slavnu’ političku pobjedu prosrpskoj opciji u Crnoj Gori donosi rezervni internacionalac albanskog podrijetla, dakle predstavnik naroda s kojim Srbija nikako da izađe na kraj (Bilo bi idealno da nema konteksta i da se on iz sata u sat ne pogoršava). Je li na djelu uistinu principijelnost ili ograničenost, čvrsta volja ili velika naivnost?

Prvi dani nakon izbora u Crnoj Gori sugeriraju psihološki stereotip koji može a i ne mora biti točan ali koji kaže: Dritan Abazović živi u svojoj glavi. Što bi to moglo značiti?

Možda bi se stvar mogla predočiti psihološkim stereotipom koruptivnih političara protiv kojih se Abazović, kako kaže, bori. Oni se u čudu nađu kad, nakon godina ‘rada’, prevara, krađa, manipuliranja, izigravanja zakona i sličnih marifetuka, pribave sebi i vile i bazene, a preko egzekutora i tvornice i banke i tko zna što sve još ne, dakle sve stave na svoje mjesto – i onda dođe optužnica. A oni su sve tako dobro posložili u svojoj glavi…

Na jedan drugi način Abazović kao vjerojatno častan čovjek (prekratko je u politici) ima osjećaj da će se odnosi oko njega posložiti onako kako to izgleda u njegovor glavi. Jer tamo je sve uredno posloženo. Gotovo štreberski. Abazoviću je sve jasno… osim možda da se realitet zna i te kako opirati idejama koje ne padaju na plodno tlo.

Možda mu je zato teško shvatiti ono što se događalo u Pljevljima a za što je uspio reći samo strašno oskudnu riječ – „strašno“. Od te oskudnosti strašnije je bilo samo opravdavanje orgijanja po crnogorskim gradovima stavom o potrebi da se proslavi pobjeda. Ako Abazović ostane u svojoj glavi povijest će ga pamtiti kao osobu koja je vrlo dosljedno omogućila najstrašniji govor mržnje kao uvod u ono još strašnije. (fraktali)