Svi su je za stolom prigrlili,
kao i invaziju noćnih leptira,
kao i udarac magijskog gonga
/glasnika nade/.
Rijetko se to događa da se useli
u ruke,
pa su odmah meke, podatne,
u stopala,
pa su odmah zračna, plesna,
u odsutne oči,
pa su odmah prisutne, jezeraste,
u riječi,
pa su odmah vjerne, osunčane.

Frca sve do vrtlara
/koji uvijek ima svoj plan/.

Što ako progovore drugima da
vrtlar pjeva večernje litanije
ženi krhka tijela, iz čijeg krila jednorozi
brste ljetne jabuke
i
vatri koja je nikla iz užarene zemlje?
Da pjeva i
mjesecu koji prati ženine oči i zove ju na razgovor
/s namjerom da je spasi od nje same/.

Što ako progovore i o
vatri koja miluje krhku nevinost u
zvjezdanim pukotinama neba
dok bića večeraju otvorenim, ljetnim tijelima?
Dodaju si vrući kruh i priče preko stola,
i toče vino u grla da bi poklanjali
divne riječi krhkoj ženi koja ljulja
sazreli mjesec u naručju.
Ako previše otkriju,
rasplinut će se stihovi i
nevina vizija obasjana vrta.