Svim je bojama početak zagrebačkog rujna dodavao crnog i malo tamno zelenog, kao u Arsenovoj Popodnevnoj pjesmi. Ostalo je svašta nedorečeno s ovim ljetom, koje kao da se nije dogodilo. Za građane smo ispred HNK gdje se još uvijek okuplja lipi mladi svit, napravili mediteransku večer. Ponosan sam na svoje glumce koji su večeras govorili domaće pjesnike. Ivan Colarić, sad bogami neokrunjeni knez govorenja stihova, započeo je s Goranovcem Ivanom Rogićem Nehajevom. Cole je majstor štokavice, one u kojoj zvoni Lika i sunča se susjedna Bosna. “Kako pamtim majku” zapamtit ću po stihu “tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog / češće volio popravljati rotaciju”. Onda je Milan Pleština imao “Sve tužniju utvaram knjigu” Predraga Lucića. Sve koji smo voljeli Duju zapeče negdje ispod rebra kad čujemo »Od sve više nenapisanih pjesama / Sve tužniju utvaram knjigu / Dnevnik svoj čije bih dane / Čije dane bih zaturiti htio / U potkrovlju kuće bez stuba / Bez krovne grede / Bez krova…”. Milan je divlji harmsovski glumac iz čijeg grla suklja lava i prži sela u podnožju vulkana. “Jubomoru”, a ne poznatiju “Ljubav” Drage Ivaniševića govorio je Alen Šalinović. Ivanišević je frankofil, modernist, bio dramaturg u našem HNK, osnivač Glumačke škole i prve kazališne skupine pri ZAVNOH-u. Šale svojim pjevnim baršunom donosi onu splitsku čakavicu slatku ka pašte koju je zaokružila Lana Kos s “Biserom mora” od slatke male Floramye. Do Lane sam najrađe slušao staru snimku Zinke Kunc. A tko će snažnije o tuzi i boli pjevati nego Dubravka Šeparović kao Dorabella u Smanie Implacabili. Dobri glas Vanje Matujec donio je Krevet Tonka Maroevića, dobrog duha Zagreba i našeg Trga preko kojeg je svakodnevno prolazio sa svojom prepunom torbom preko ramena. Olja Savičević Ivančević doselila se je s familijom u Zagreb i rasprema stari život negdje kod Ribnjaka. Htio sam joj prirediti dobrodošlicu, ali sam se jednom opekao ledom pa joj nisam htio javiti zašto mora doći ispred HNK. Da je znala da će Iva Jerković optuživati jednog zgodnog frajera kod žbunja uz Zdenac života, znam da bi dojurila. Kad Iva momku kaže “Žene su te učile čitati /Učile pisati / Učile živjeti / Uistinu, dječače / Bio je to / U najboljem slučaju / Uzaludan posao” ja bih na mistu tog momka odmah pošao za njom uz Masarykovu. Kad je meštrovica Jadranka Đokić počela govorit “Čuda lit već nisan pravo jugo čuja” Mate Balote, koji je, učili smo nekad u školi pokopan uz zvuke dragih roženic, gledao sam kako ozareno lice profesora Senkera upija lipu istarsku čakavicu. A kad je na kraju Filip Vidović, glasom dječaka, ka u njegova oca Ivice govorio “Garbin” Joška Božanića, sva se publika savijala u ritmu njegova tijela. Garbîn gãrbi / gãrbi / gãrli / gratô gröte / gõrce / śõrce / grîźe grïźe / i uźïźe / źmajê lômpa var Komïźe. Ne znam kako vi, ja sam u doba korone počeo čitati poeziju. Prije smo u kazalištu brijali na velike predstave, takmičili se sa sobom kako pronaći što moćnji tekst, isturiti eksplozivne glumce, namamiti masu publike. Onda sam u toj strci otkrio da su moji glumci čudesan izvor iscjeljenja koje može proizvesti samo poezija. Večeras smo, u rujanskom toplom Zagrebu, prije nego što će livade i zidiće ispred HNK napuniti stotine djevojaka i mladića, pokazali da ova zapuštena zemlja ima svoje pjesnike i glumce. Ako se u budućnosti zatvore vrata velikog kazališta, uvijek ćete moći susresti jednu glumicu ili glumca koji u sebi nosi poeziju svoga kraja, a da to možda niste ni pomislili. Pozovite ih da vam je govore. (facebook)