Kad u Americi zazvoni telefon u stanu u sedam ujutro to je otprilike kao da kod nas netko zove u pet. U to vrijeme čak i najgori šaljivđije spavaju, pa možeš odmah znati da poziv nije bez vraga. Tetka je dobauljala do mog kreveta:
– Za tebe je. Iz Zagreba.

Ž. B. je televizijski režiser koji je mnogo radio za Školsku televiziju. Surađivao sam na nekoliko scenarija za emisije koje je realizirao, ali smo se znali tek površno. Desetak godina je stariji od mene, nekoliko puta smo se našli u istim društvima, imali smo niz zajedničkih dobrih prijatelja i brojne zajedničke poznanike, odnosi su nam bili srdačni. Čim se predstavio znao sam da mu je do nečega jako stalo jer se morao poprilično namučiti da pronađe broj na koji me je dobio.

Pročitao je „Uvod u Peru K.“ i raspomamio se. Htio je napraviti televizijski film po knjizi i zvao me je da mu dozvolim. Koliko god nerazbuđen rekoh da mislim da je knjigu nemoguće pretočiti u bilo kakvu audio-vizualnu formu. Ne, ne, ne, kipio je entuzijazmom. Ima zamisao kako bi se to moglo… Bio sam krajnje skeptičan, nisam to mogao zamisliti. On navalio. Imam li što protiv da on pokuša? Napisati će nešto, pa će mi to poslati. To mu nisam mogao uskratiti: ne vjerujem u dobar ishod, ali neka proba. Svaku sreću mu želim… Vratio sam se u krevet i odmah zaspao, a kad sam se probudio već sam zaboravio da smo i što smo razgovarali.

Otprilike dva mjeseca kasnije stigla je povelika i podeblja poštanska omotnica. Unutra je bio scenarij za televizijski film po mojoj knjizi Ne znam, možda je bio genijalan, ali meni je izgledao katastrofalan. S mukom sam ga čitao. Što je najgore, vidio se veliki trud i mnogo utrošenog vremena, a mene je obuzimao sve veći jad jer sam se osjećao krivim što sam dozvolio da se siroti čovjek toliko napati zbog nečega što sam unaprijed smatrao nemogućim. Uzvratio sam kratkim pismom prepunim obzira u kojem sam maksimalnom diplomatskom vještinom savjetovao Ž. B. -u da se okani ćorava posla.

Zove on ponovo, srećom u pristojnije doba. Navalio, pa navalio. Da mu iznesem konkretne zamjerke, pa će nastojati popraviti… Konkretna zamjerka je da ništa ne valja, to se ne može popraviti, treba sve baciti i što prije zaboraviti. Ne! On će razmisliti i naći potpuno drugačiji pristup… Naposljetku, da ga se riješim i spriječim da se ponovo uzalud trudi, rekoh neka prepusti meni da razmislim da li se išta može.

Zove on za tjedan dana i pita jesam li štogod smislio. Nisam. Veli on da je razgovarao sa svim televizijskim šefovima i da su svi oduševljeni time da se moja knjiga ekranizira. Njemu je jako stalo da upravo on to napravi… Vidim da ga se neću lako riješiti.

Pošaljem mu pismo. Napismeno: uvjeren sam da je knjigu, kakva je, nemoguće pretočiti u scenarij. Eventualno se može uzeti jedna priča, a njih je vrlo malo prikladnih, pa krenuti od te jedne i napisati nešto novo pokušavajući u tome sačuvati duh literarnog predloška… Sve se nadam da će Belić odgovoriti „nije to to“ i odustati. Kad ono, on oduševljen. Dobro si to postavio, poručuje. Tako smo se dopisivali sve do mog povratka u Zagreb. Nađemo se u nekom kafiću. On se bio toliko zapalio da režira po “Uvodu u Peru K.“ da sam odustao od obrane i napokon ozbiljno rekoh da ću mu napisati što traži. Nitko sretniji od njega!

Odlučim se za priču „Uvod u novinarstvo“ i krenem. Svojski sam se potrudio, za dva mjeseca sam smudrijao scenarij koji je ispao vrlo pristojno, dapače, naposljetku sam bio i sam uvjeren da bi se po tom tekstu moglo snimiti nešto neuobičajeno, a dobro. B. zgrabi fasciklu s papirima ispisanim pisaćom mašinom i sav sretan odjuri.

Koliko sam ga često sretao dok sam pisao, toliko smo se rijetko viđali nakon toga, a i to slučajno, nakratko, u prolazu. I dalje je bio sav zažaren i pričao o projektu s ogromnim poletom. Osigurao je najboljeg snimatelja, Marija Perušinu. Dobiti će najboljeg ton-majstora, čovjeka s kojim sam radio na pokusno/oglednim elektronskim reklamama i zaista je važio za najboljeg. Scenografiju je pristao raditi Željko Senečić. Muziku će napraviti Drago Mlinarec. I tako dalje. Zaista je potrudio kao malo tko okupiti najbolju moguću ekipu, bio je to „dream team“, ekipa snova. Za glumce je uzeo momke koje sam znao iz Zagrebačkog kazališta mladih i bio dobar s njima: Željko Vukmirica, Mladen Vasary, Željko Mavrović… Zaista odlična podjela uloga. I svi se raduju da će raditi na mom tekstu! Naposljetku sam bio uvjeren da će tv-film ispasti sjajno. Nitko sretniji od mene da se nešto što je započelo kao tlaka, što je izgledalo nemoguće, čega sam se jedva čekao riješiti, premetnulo u vlastitu suprotnost, klicu koja je obećavala izvjestan slasni plod.

Režiser Ž. B. me pozvao da se nađemo dan prije nego je krenulo snimanje. Našli smo se u jednom od kafića u Dežmanovom prolazu i on mi svečano i ponosno uručio primjerak scenarija umnoženog šapirografom kakav su dobili i svi ostali učesnici snimanja. Ležerno sam otvorio i ovlaš prelistao i kao da me grom zgromio! U umnoženom primjerku je nedostajao početak i nije bilo kraja. U nevjerici sam uspaničeno počeo listati: scene su bile ispremiješane, nekim scenama je nedostajao početak, drugima završetak… Osjećao sam se kao da se zemlja otvorila i progutala me.

– Što je ovo?! – vrisnuo sam kao ranjeni vepar.
– Kako – što? – zblenutome me pogledao. – Ovo je tvoj scenarij…
– Nije! – počeo sam bljuvati vatru. – Nedostaje početak, nema kraja, scene su ispremiješane, a i tako ispremiješanima nekima nedostaje početak, drugima nedostaje kraj…
– Ma nije moguće! – B. je bio iskreno iznenađen.

Nisam mogao vjerovati što se događa. Početni impuls da urlam i ritam se naglo se prelomio i samo sam tupo sjedio ne nalazeći riječi.

– Idem pogledati u Televiziju što se dogodilo – reče B.. Zgrada Televizije bila je nedaleko. Ode on. Ostao sam čekati ne znajući što misliti i svako malo vjerujući da ću se u narednom trenu probuditi. Ne znam koliko sam tako čekao, danas mi se čini da nije bilo dugo.

Vrati se B. i počne zbrkano objašnjavati: razgovarao je s daktilografkinjom koja je prepisivala moj scenarij na matrice za šapirograf. Fascikl u kojem sam dao tekst bio je vrlo nezgodan: kad se rastvorio zatvarao se sam od sebe, nije se dao zadržati otvorenim. Daktilografkinja je pokušala učvrstiti fascikl na razne načine, bez uspjeha. Naposljetku je izvadila sve papire iz njega i stavila ih na stol pored pisaće mašine. U trenu kad je kanila početi prepisivati netko je otvorio vrata sobe u kojoj je sjedila. Nagli propuh je potegnuo cijeli snop i razbacao papire po sobi, a neki su – bilo je ljeto, pa su prozori bili otvoreni – izletjeli na ulicu. Kolegice su odmah istrčale iz zgrade i sakupile po Dežmanovom prolazu sve što je vjetar razvukao, ali nešto im se i izgubilo. Nakon toga su pokušale poredati ono što se spasilo. Dva dana su na tome radile jer nisam numerirao stranice. (Naravno da nisam jer sam do posljednjeg trena preslagivao scenoslijed, a nakon toga – žureći predati uradak – smetnuo s uma da bi bilo korisno rukom obilježiti brojeve stranica.) Daktilografkinje su napravile najbolje što su mogle. Bilo ih strah ikome reći što se dogodilo. Nadale su se da nitko neće primijetiti… Svaka riječ koju sam čuo bila je dodatna strelica koja me pogodila.

– I što sad? – jedva sam izustio.
– A što možemo? – zdvojio je i B..
– Kako – što možemo? – razgoropadio sam se. – Možemo odgoditi snimanje, imam kući kopiju scenarija, ponovo ga prepisati…
– E, to ne možemo! – uvjeravao me je Belić. – Svi su dobili scenarij već prije mjesec dana, sve je spremno za snimanje: organizator je napravio raspored snimanja, scenografija je postavljena, glumci su naučili tekst, kompletna ekipa je već isplanirala i pripremila svoje… I svi kažu da je scenarij izvrstan!

– Ajoooj! – nije mi mogao gore reći. Što je najgore, odmah sam mu povjerovao da je prekasno da bi se išta popravilo. Šutio sam, a mozak mi je radio kao mlin za kavu ali bez ikakvog učinka dok me režiser nastojao umiriti i uvjeriti: kakav je da je i ovakav scenarij je bolji od većine drugih; ako tražim da se zaustavi snimanje neće mi uspjeti jer bi to samo povećalo troškove; toliko bi povećalo planirane troškove da bi od toga sigurno radije odustali; nema smisla da ja bude jedini koji pravi probleme; on me osobno moli da njemu ne otežavam situaciju…

Lako je biti pametan nakon bitke, naročito kad je poznato što se kasnije dogodilo. No tada sam bio zatečen, mlad, nedovoljno iskusan, nespreman na teko nešto: imam izgovora cijeli niz. Osjećao sam se potpuno nemoćnim i bio sam uvjeren da mi je preostalo jedino tiho cviliti gledajući kako se zahuktala mašinerija valja u provaliju. Kad si danas mislim, kako sebe optužujem da se nisam snašao, da nisam najbolje reagirao, i Ž. B. je vjerojatno bio u istoj situaciji, i on se suočio s nečim što nije planirao, što nije želio, na što nije bio spreman, a morao je na licu mjesta smisliti i odlučiti kako dalje.

Nisam izdržao nego nekoliko dana kasnije otišao na snimanje nadajući se nekakvom čudu. Svi su me razdragano dočekali. Ponosno su me odveli pokazati što su za taj dan pripremili. Trebali su snimiti scenu kako tri momka kartaju u sobi, a povremeno kroz vrata proviri majka jednoga od njih i nešto dobacuje. Perušina je smislio snimiti scenu da bude neviđeno atraktivna. Snimiti će je odozgo, dobit će je u tlocrtu. Da bi to mogli sagradili su posebnu konstrukciju od cijevi, dasaka i letava učvršćenu klamericama i salotejpom koja je kao ogromni pauk izrastala iz uglova prostorije i središtem nadnosila se nad stol. Konstrukcija je izgledala kao nešto što bi napravio Grumf iz Grupe TNT i bila je životno pogibeljna, prvo za kamermana koji se s kamerom trebao popeti u središte te klimave, škripave i nesigurne majstorije i snimati stružući leđima po stropu, a zatim za glumce koji su sjedili ispod njega ako im se sve zajedno sruči na glave. Hoće li taj provizorij izdržati težinu snimatelja s kamerom? Ekipa se natiskala po susjednim prostorijama i virila kroz vrata suzdržavajući dah da neki jači ispuh ne bi sve otpuhao. Suočen s onim što su napravili nisam mogao zanijekati da im je svima bilo posebno stalo, da nisu bili spremni sve riskirati samo da bi dobili što bolje, vidjevši ih zažarene shvatio sam da nema smisla upozoravati da je ono što rade upravo suprotno onome što bi trebalo. Naime, čak i u onako skupusarenom scenariju je pisalo da su kartaši u prednjem planu, a majka u istom kadru dobacuje iz pozadine, što očigledno govori o dvije istovremene radnje. Nasuprot tome, kadar stola iz perspektive muhe na lusteru koji se montažno prekida rezom nakon kojeg se nastavlja kadar majčine glave u krupnom planu kako proviruje kroz vrata govori o dvije radnje od kojih druga slijedi nakon prve, nisu istovremene, čime je za ljubav vizualno atraktivnog prizora potpuno obesmišljena priča.

Poseban su mi šok priredili moji prijatelji glumci, neću navoditi poimence jer su se svi ponašali jednako. Najviše sam vremena potrošio trudeći se pomno izbrusiti dijaloge. Kad je kamera krenula, nakon što je udarila klapa, a glumci progovorili, nisam mogao vjerovati očima i ušima. Glumci ne da nisu naučili tekst, nego je izgledalo da ga nisu ni pročitali. Umjesto mojih preciznih izjava i replika, dođe jedan i bubne nešto otprilike, a drugi koluta očima i vidiš kako razmišlja što bi na to mogao odgovoriti. Scena treba reći nešto, pri čemu se živosti, duhovitost i uvjerljivosti radi događa i nešto sporedno, a ispadne da je scena o onom sporednome, dok se glavno ni ne spomene… Pobjegao sam sa snimanja isprepadan da neću preživjeti ako oni to uspiju snimiti i ako se na kraju još i emitira.

Ostala mi je samo jedna nada, da će na kraju to netko ipak pogledati i procijeniti da se tako nešto ne smije prikazati širokom auditoriju. Grizao sam nokte nadajući se da ipak postoji neko sito i rešeto kvalitete, da netko razuman bdije nad kvalitetom i ugledom javne televizije. Uzalud. Za emitiranje je odabran udarni termin i razglašeno na sva zvona da ne bi netko propustio.

U zakazano vrijeme nekoliko je grupa mojih prijatelja upriličilo kolektivna gledanja i zvali me da im se pridružim. Sve sam odbio. Istjerao sam iz sobe s televizorom baku, djeda, majku i sestru i zatvorio se sam. To je bilo strašno. „Crno-bijeli svijet“ je prema tome „Prohujalo s vihorom“. Odjavni dio filma dočekao sam kao da me je pregazio parni valjak. Nisam mogao ni zamisliti kako ću se nakon toga pojaviti igdje u gradu.

Tjednima sam izlazio samo kad je bilo neizbježno, kretao se sporednim ulicama i zaobilazio mjesta gdje sam mogao naletjeti na ikoga poznatoga. Kritika je bila uviđavna – vrlo znakovito su potpuno preskočili spomenuti da su išta vidjeli. Prijatelji i poznati koje nisam uspio izbjeći bili su vrlo uviđavni, nitko mi nije ništa rekao. Kad sam god kasnije trebao nekome podastrijeti popis svega što sam napravio, nimalo slučajno nikada nisam spomenuo scenarij za tv-film „Uvod u novinarstvo“. Duboko sam zahvalan svima koji su tu sramotu zaboravili.

Pribavio sam prije dvije-tri godine taj film i ponovo ga pogledao. Izgledao je još gore, čista bezvezarija, strahota.

Koliko znam, Ž. B. nikada kasnije nije ni pokušao napraviti išta s umjetničkim pretenzijama. Ja sam izvukao pouku koje sam se uglavnom uvijek držao: u većini ugovora za sudjelovanje u filmskim projektima koje sam kasnije potpisao nalazila se i stavka da ću tek nakon što vidim gotov proizvod odlučiti da li će moje ime biti na njemu.

Život često ovisi o sitnicama i slučajnostima. (Napisao sam roman o tome. Zove se „Stjecaj okolnosti“.) Da netko nije otvorio vrata kad se tipkačica spremala prepisati scenarij lako moguće se moglo dogoditi da „Uvod u novinarstvo“ bude izuzetno dobar film, da svi budu toliko oduševljeni da me zaspu narudžbama za sljedeće slične poslove, da se meni sve to toliko svidi da se u potpunosti okrenem scenarijima i do danas ih uspijem plasirati nekoliko stotina, da zauvijek napustim novinarstvo, da mi život nastavi sasvim drugim tokom…

Dio našeg folklora je uvjerenje da je propuh izuzetno opasan, da ga se treba maksimalno čuvati. Ja sam prvi svjedok da je to vjerovanje itekako utemeljeno i smisleno.