Sjedite li katkad u finom kafiću, na terasi, se razme, poradi te vražje korone? I dojdu tu trojica, četvorica, zicnu se, uskoro shvatite preveć blizu vašega stola. Ni to problem mislite, čak vam se učini, u tom zlatnom jesenskom danu, morti bi mogli naručiti i drugu rundu za društvo. Ali, vrag te zel!

Jer, u statistički znatnom broju, s onoga susjednog stola već dopire spika. Većinom je riječ o muškima koji tam počmu žlabrat, kak bi se na hrvaški reklo.

Budimo rodno korektni, dogodi se i da u rečeno dvorišče pristupe i ženske, ali radi statistike u znatno manjem boju od ona tri, četiri muška. Recimo, najviše tri.

Oni muški, tam prek, a preblizu, udare u raspravu. Najčešće vodi jedan među njima, nadugo i naširoko zbori, primjerice o tome koji auto vozi njegov šef i kak bi rado mu ‘odšarafil auspuha’ ili mu neku drugu ‘huncutariju priredil’.

Makaršta, naručuju oni već treću rundu i slušaju glasnogovornika, koji se već razmahuje riječima ‘kak bi on to sve zrihtal i posložil’, samo da mu daju pet minuta vlasti, o sastavu repke da ne zborimo.

Sve smo rekli, našli smo se na mjestu gdje mnogi zalaze. Stolovi su zbijeni i često dopru razgovori sa susjednih stolova.

Zaključuju o maskama, ono, udišeš vlastiti zrak koji izdišeš, nosiš masku zbog drugih, ne zbog sebe, mislim da je dosta tog terora.

Bumo zvali konobara, sjetimo se u mangovenju, kad ovi sa susjednim stolom opet počinju.

Odlazimo iznenada. Na upitni konobarev pogled napravimo onaj poznati mot i znakovnim jezikom dobacimo: oni tamo će platiti.