Bok Rodrigo,

dugo se već nismo vidjeli ni čuli. Naš Obonjan danas je dotjeran, daleko gostoljubiviji za boravak. Tko na nj dođe, na raspolaganju mu stoje drvene ležaljke na plaži i suncobrani od prirodnih materijala, nikakva jeftina plastika, obvezni DJ u šarenoj košulji kratkih rukava, šarena pića u visokim čašama sa slamkama nakošenim pri vrhu … Na reklamnim materijalima stoji da je taj glamping namijenjen odraslim gostima; i doista, na fotografijama samo tridesetogodišnjaci koji izgleda da pucaju od zdravlja, bezbrižno uživaju u prirodnim ljepotama i rado se nasmiju objektivu kamere. Nigdje djece ni seniora. Pa ni lokalnih konobara, spremačica, tehničkog osoblja.

Znaš, nakon tog obonjanskog iskustva vratio sam se u školske klupe. Treći razred. Do tada su moja čitanja bila zaokupljena tajanstvenim svjetovima kapetana Nema i islandskih runa što vode u utrobu Zemlje, pričama u kojima ekscentrični detektiv bez greške razlikuje domaće i egzotično bilje, duhanske pepele i otrove te se na smrt dosađuje kada se ne bavi kakvim zagonetnim slučajem … A nakon toga iskustva nešto se promijenilo: Stranac, 7. 000 dana u Sibiru, Grobnica za Borisa Davidoviča … Vjerujem da je u tome priča o tvojem bratu imala neku ulogu. Mi na Obonjanu razumjeli smo te iako si svako toliko brkao padeže, ubacivao poneku španjolsku riječ, prekidao govor da doznaš kako se točno ovo ili ono naziva. Sjećaš li se onih pjesama što su se pjevale kada smo sve do kasno u noć iskrcavali s trajekta betonske blokete? Ja baš i ne, ali ne bih se hvalio time. Ni onda ni danas. Nisam ih pjevao iz prozaičnih razloga. Nešto zbog nedostatka sluha – u osnovnoj su me prvo upisali u pionirski zbor, a ubrzo zatim, na veliko zadovoljstvo, ispisali iz njega – a nešto zbog Led Zeppelina i Rolling Stonesa, Genesis i King Crimsona.

Ispravi me ako griješim i ako nešto prekrajam, ispuštam ili pridodajem u svojim sjećanjima. Želim provjeriti kako je bilo. Tvoj stariji brat bio je jedan od Allendeovih tjelohranitelja. Nakon vojnog udara, nakon napada na La Monedu, tenkova po ulicama Santiaga i masovnih odvođenja pod puškama na nogometni stadion i tko zna još gdje, tvoja se obitelj morala vratiti u stari zavičaj, u Dalmaciju. Vratili su se svi osim tvojeg starijeg brata. Bile su prošle skoro dvije godine od toga, ali ti, na Obonjanu, nisi još uvijek imao vijesti je li i dalje živ. Kada je godinama kasnije Haustor objavio Treći svijet, za jednu sam pjesmu s albuma pomislio da možda govori o tvojem bratu – “Skriven iza lažnih imena”. (Ako nađeš vremena, pročitaj knjigu povjesničara E. Traversa što je ovdje prevedena. Tamo se kao važne povijesne godine spominju pariška 1871., minhenska i berlinska 1919., španjolska 1936. i čileanska 1973.) A kada se ovih dana obilježava godišnjica napada na njujorške Blizance, pratim pamte li novinari i povjesničari čileanski 11. rujan. Hoće li netko od njih u kakvom TV prilogu pustiti snimku onog govora u jutarnjim satima 11. rujna nakon što su zrakoplovi već bili onesposobili antene nekoliko radio-postaja: Seguramente, esta será la última oportunidad en que pueda dirigirme a ustedes. … La historia es nuestra y la hacen los pueblos … Njega je jedan ovdašnji glazbenik, NoName NoFame, odlično uklopio u svoju “Buena Vista Fight Club”.

Koliki će spremno kazati da životne priče imaju višu vrijednost od literarnih. Jer da one nisu izmišljene te da im vrijednost ne ovisi o vještini pripovjedača. Nisam u to uvjeren. U jednome se priča o tvojem bratu razlikovala od onih pročitanih. One pročitane prije Obonjana govorile su o otkrivanju tajni prirode i tehnike, one pročitane nakon toga o tajnama povijesti. Teško je bilo, sa šesnest godina, razumjeti Camusova Meursaulta, ali ne i nemoguće. I lako je bilo nemati razumijevanja za grozote kroz koje je Karlo Štajner prolazio. Ali ono što se nikako nije moglo razumjeti, tamo na Obonjanu, bila je to opasnost koju je jedan običan dječak, tada trinaestogodišnjak, navodno predstavljao čileanskim vojnicima koji su došli na vlast državnim udarom. Takvu da su on i njegova obitelj morali odjednom potražiti novi dom preko oceana i morâ ne bi li spasili glavu. Uvjerenje da je svijet uređeno mjesto koje samo nakratko može doživjeti nekakav poremećaj, a zatim se sve opet vrati u normalno i poželjno stanje, bilo je dovedeno u pitanje. Nije se, dakle, radilo o iskustvu da je neke pojave teško razumjeti pa je potrebno uložiti dodatne misaone napore. Sa životnom pričom tvojega brata više se radilo o djelovanju negoli o mišljenju, a mi smo tada imali petnaest, šesnaest godina i sve naše zajedničke moći nisu mogle biti dovoljne da se jedan jedini od onih što su dane neizvjesnosti provodili na stadionu u Santiagu vrati kući. Makar trebao prije toga liječničku pomoć.

Kako gledam na današnje posjetitelje Obonjana? Previše mi se banalno čini odgovoriti da ostavljaju bolji dojam od onih dvadesetogodišnjaka u uniformama i s bojevom municijom u puškama s kojima ste ti i tvoji imali posla tamo na drugom kraju svijeta. Njihovi su šatori neusporedivo privlačniji od naših nekadašnjih, a ne vjerujem da je itko od njih morao rezati kupus čiji su vanjski listovi već bili sluzavi da bi imao salatu za večeru. Teško ipak odmičem pogled od fotografije rituala kolektivnog individualizma u hladu šume pinija. Na povišenom drvenom podiju, nalaze se u redovima po četvero, sjede u lotus pozi, pod njima su crne elastične prostirke što se saviju po završetku vježbe. Iznad zgloba nose plave identifikacijske trake, nalik onim bolničkim. Pored nekih su plastične boce od pola litre s vodom, ali svi su u nekim tridesetim. Nema ni mlađih ni starijih. I svima su oči zaklopljene. Samo je voditeljica na nogama. Valjda su njoj oči ipak ostale otvorene. Glava joj je odmaknuta u stranu pa se ne vidi dobro.

Ako te ovo pismo stigne, neka ti ne bude teško javiti se. Rado bih popričao s tobom,

ivan