Da bi što više ličili još nepostojećem Savjetu Predsjedništvo je na sastanak pozvalo nekoliko uglednih članova drugih društveno-političkih organizacija (Saveza komunista, Socijalističkog saveza, Prosvjetnog sabora itd.), nekoliko uglednih i utjecajnih novinara (televizije, „Vjesnika“ itd.) te još nekoliko značajnih i pametnih ljudi koji su se po nekom kriteriju mogli ubrojiti, recimo Ivu Družića, tadašnjeg predsjednika gradske omladinske organizacije Zagreba koja je izdavala „Omladinski tjednik“. Ah, bio sam unaprijed spreman na sve što me je očekivalo, i to mi je spadalo u opseg posla.

Sastanak je počeo tako da je sedam-osam članova Predsjedništva republičke omladine koji su se očigledno pripremili iznijelo svoje zamjerke sa stanovišta područja za koje su bili zaduženi, zatim je nekolicina prigodno pozvanih ljudi iznijelo svoje dojmove, uglavnom kritičke, uz dobronamjerne nebulozne savjete kako bi ubuduće trebalo ispraviti i popraviti vođenje lista, a zatim je došao red i na mene da nešto kažem, da se izjasnim. Dok su oni govorili ja sam slušao s ozbiljnim izrazom lica i kao marljiv đačić zapisivao svaku primjedbu. Očekivalo se da ću sve priznati, malo se izvlačiti na objektivne okolnosti, malo kukati, pokajati se i obećati da ću ubuduće raditi sve kako su mi rekli, te bi se razišli dobro raspoloženi.

Na pamet mi nije padalo da se osvrćem na ocjene i procjene koje su mogle biti predmeta natezanja, je li ovako ili onako, na načelno neupitne idejne stavove koji su u konkretnoj provedbi mogli biti ovo ili ono, dohvatio sam se desetak konkretnih zamjerki na koje se moglo precizno odgovoriti i objasnio ih ili odbacio s rečenicom-dvije ostavljajući dojam da sam i sve ostalo mogao otkloniti na isti način, ali to smatram nevažnim i nepotrebnim. Dohvatio sam se nečega što sam i ja smatrao važnim – „republičke koncepcije“. Pod tom šifrom se u koncepciji zahtijevalo da novopokrenuti republički omladinski list bude glasilo svih mladih u republici i bude za sve njih. Za početak podsjetim prisutne da nisam ja pisao koncepciju nego sam je naslijedio u situaciji kad je bilo primarno da list uopće počne izlaziti kako bilo i kakav bio, a da sam je ja pisao – koliko god to bio poželjan cilj – ne bih se usudio tako nešto zatražiti. Naime, iako je za „Polet“ osigurano više sredstava nego za ijedan omladinski list u posljednjih desetak godina, sredstva su ipak ograničena i nedostatna. Da bi list dosegnuo cijelu omladinsku populaciju u Hrvatskoj bilo bi potrebno da ga kupi barem svatko deseti te dobi, što bi značilo da ga treba tiskati najmanje u sto i pedeset tisuća primjeraka, što bi samo za tisak – najveću stavku troškova – tražilo sedam puta više novaca od onog kojim raspolažemo. Govorio sam s konkretnim brojkama razbacujući se za ondašnja poimanja fantastičnim ciframa. S druge strane, da bismo izvještajima, sadržajima pokrili sve što se događa u omladinskim organizacijama širom Hrvatske trebalo bi nam barem četrdeset stalnih dopisnika s terena, što bi koštalo toliko i toliko, a da se objave sve što javljaju list bi trebao biti deblji barem za četiri strane puta četrdeset i dva broja godišnje puta sedam za povećanu tiražu, što bi iznosilo toliko i toliko… Svi su samo blenuli. Vrlo smireno završim da je „republička koncepcija“ sjajan cilj koji me izuzetno privlači, ali je – nažalost – naprosto neostvariv, pa su sva dobronamjerna upozorenja da to nije postignuto besmislena.

Završim i zavlada teška šutnja. Koliko god bili premazani svim mastima i vješti u impresionističkim istupima prelijevanja šupljega u prazno nitko nije bio spreman za takvu vrstu razgovora ni pripremljen s konkretnim podacima. S druge strane, ako je njihov zadatak da provedu nešto što sam im bjelodano dokazao da je neprovedivo – čemu oni?

Pustio sam neko vrijeme da im ta misao dopre do malog mozga i leđne moždine, a zatim nonšalantno dobacim:

– Ipak, ima rješenje…

Odjednom svi živnuše. Kako, kako? Sve ranije zamjerke i upute odjednom su postali bespredmetni.

Rekoh:

– Treba osnovati radio.

Jednostavna izjava, ali mogao sam umjesto nje i baciti bombu. Pola prisutnih je mislilo da sam nenadano pošandrcao, a druga polovica da ih bezočno zajebavam. Presjekao sam konsternaciju počevši objašnjavati: radio je skuplji od novina u skromnoj tiraži, ali znatno jeftiniji od novina u velikoj tiraži, a dopire lakše, brže, s većom količinom sadržaja do višestruko većeg broja slušatelja nego ijedna novina može imati čitatelja… Omladinski radio bi bez problema mogao ostvariti „republičku koncepciju“. Održao sam vrlo dobar govor.

Što se radija tiče imao sam dva iskustva. Temeljito sam poznavao Radio Zagreb. Bila je to vrlo solidna ustanova, ali uvelike birokratizirana i okoštala, maksimalno hijerarhizirana. Emisije su se planirale godinu dana unaprijed, urednici su zaduživali novinare i voditelje, novinari su izlazili na teren sa snimateljima, kasnije su snimljene materijale obrađivali režiseri i montažeri, postojala je posebna služba za emitiranje gotovih emisija (Odašiljači i veze), radilo je ondje nekoliko stotina ljudi sa barem stotinu raznoraznih direktora, šefova, savjetnika i raznoraznih zaduženih za sve i svašta. To je bilo ono što su svi prisutni podrazumijevali pod pojmom „radio“.

Drugo iskustvo stekao sam za vrijeme studiranja u Americi. Southern Illionis University koji sam pohađao imao je dvadesetak tisuća studenata i studentski radio. Studentski radio slušali su svi studenti i velik broj ljudi s područja koje je signal pokrivao. Kad god sam ušao nekom studentu u auto (a otprilike svi su imali svoje automobile) radio u vozilu je bio namješten na univerzitetski program. Sam program je uglavnom bio glazba uz korisne informacije o predavanjima, obavijestima studentima i temama iz studentskog života koje je slala uprava, obavijestima o koncertima, predstavama, sportskim zbivanjima i različitim popustima za studente po lokalnim dućanima i restoranima i slično. Jednoga dana, kad sam već na fakultetu, otišao sam pogledati gdje i kako radi taj radio. Doživio sam kulturni šok. Radio je bio smješten u dvije omanje prostorije, u jednoj je bio studio s mikrofonima, u drugoj tehničar za aparaturom za snimanje i emitiranje i još desetak slučajnih namjernika koji su donijeli svoje ploče da puste neku glazbu, svrnuli vidjeti poznate, imali nekakve ideje što bi se moglo emitirati i slično, dok je u omanjem hodniku koji je povezivao te dvije prostorije trajao dvadesetičetverostani tulum s ljudima koji su sjedili i ležali po podu, pola njih gadno napušeni marihuanom. To je bilo nešto o čemu kod nas nitko nije imao pojma, a bilo je i nezamislivo.

Sastanak o „Poletu“ je završio potpunim rasapom, bez ikakvih zaključaka, prisutni su bili potpuno dezorijetirani, za većinu njih bio je to događaj kojeg je valjalo što brže zaboraviti. No dok smo izlazili iz prostorije prišao mi je Ivo Družić, pogledao me s visine svojim dva metra zbog koje su ga zvali Dugi, i rekao da mu je bilo zanimljivo što sam pričao i bih li mu podrobnije ispričao o tome.

Dugi i ja smo se poznavali već deset godina iz Sabora učenika, mnoge sate proveli smo strastveno diskutirajući među drugim drugovima i prijateljima, mnoge sate peripatetički prolazeći opustjelim gradskim ulicama samo nas dvojica razglabajući neku temu. Spustili smo se odmah u kafić u Kockici, sjeli za izdvojeni stol i pred njim sam potpuno otvorio srce.

Rekoh da se nisam zajebavao, da nisam taktizirao, da sam mislio krajnje ozbiljno. Ispričao sam mu o studentskom radiju u Edwardsvilleu i ono što pred onakvim skupom u kakvom smo se našli nije bilo uputno ni spomenuti. Rekoh da mislim da je budućnost omladinskom novinarstva u sprezi tiskanih novina i radija. Pričali smo barem sat vremena.

Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam već gulio vojni rok u Danilovgradu, Crna Gora, dobio sam pismo od Nelice Masnec koju sam također znao iz Sabora učenika. Nelica se službeno zvala Kornelija, a u međuvremenu je prezime zamijenila za Čović. Javljala mi je da radi kao STRP (stručno-politički radnik) u Gradskom komitetu omladine Zagreba kojemu je Dugi predsjednik. Dugi je prezauzet da bi mi pisao, pa ju je zadužio da mi se javi u ime njih oboje. „Omladinski tjednik“ je zbog financijskih razloga prestao izlaziti, a njih oboje ne vole da gradska omladina ostane bez svog glasila, pa su se prisjetili moje zamisli i prijedloga. Družić ju je službeno zadužio da pokrene inicijativu za osnivanje omladinskog radija. Oboje me srdačno pozdravljaju i Družić je još na kraju pisma dodao rukopisom dvije-tri sasvim privatne rečenice kakve su se već slale vojniku.

Dva-tri mjeseca kasnije dobio sam drugo pismo. Ponovo ga je po Družićevom nalogu napisala

. U međuvremenu je proučila sve relevantne zakone i zamisao je legalno sasvim izvedljiva. Razgovarali su s ljudima koji se razumiju u tehniku koji su potvrdili da je moguće pokrenuti radio kako sam opisao. Okvirno su izračunali da je projekt financijski dosezljiv. Uputili su službeni zahtjev nadležnoj komisiji u Beogradu da im dodijeli frekvenciju za lokalni omladinski radio. Družić me pozdravlja…

Pred kraj mog vojnog roka stiglo je i treće pismo, neskriveno trijumfalističkog tona. Ponovo je bilo zajedničko, s tim da je Nelica bila ta koja ga je ispisala, a Dugi se samo pridružio potpisom. Dobili su dozvolu za pokretanje radio-stanice, dodijeljena im je i radijska frekvencija. Ako se ne varam bila je 101 megaherca.

U službenoj povijesti Radija 101 piše da je započeo s radom 1984. godine, a mene se nigdje ne spominje. Da nemam ona tri pisma i ja bih to već bio zaboravio. Ne znam što im je trebalo toliko dugo, od sedamdeset i sedme do osamdeset i četvrte, da krenu s radom, a to da se me nigdje ne spominje mi je svejedno i čak me pomalo veseli.