Predsjednik Trump učinio je s diplomatskog gledišta potpuno nezamislivo – prisilio je Srbiju i Kosovo da potpišu zajednički sporazum. Kakve su ustupke morali učiniti Srbi i Kosovari, tko je imao najviše koristi od tih sporazuma, zašto je Izrael neočekivano bio uključen u njih i kako bi Rusija sve to trebala shvatiti?

Srbija i Kosovo potpisali su 4. srpnja u Washingtonu, u ovalnoj dvorani Bijele kuće, sporazume o “normalizaciji” ekonomskih i nekih drugih odnosa. Američki predsjednik Trump u prolazu je rekao da će Srbija preseliti svoje veleposlanstvo u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem. Izrael je pak najavio da je spreman priznati Kosovo, ali u zamjenu za transfer kosovskog veleposlanstava u Jeruzalem.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nazvao je sporazum “dobrim za Srbiju”. U Prištini su mišljenja bila podijeljena. Radikali, predvođeni Hashimom “Zmijom” Thacijem, rekli su da “ugovor još treba ratificirati” i nagovijestili su da kroz parlament može proći samo preko njihovih trupla. Ideja je, naravno, dobra, ali izgledi su dvojbeni. Odakle je Izrael došao u ovoj priči, zasebna je priča.

Predsjednik Trump posljednjih je predizbornih mjeseci doživio procvat vanjske politike. Američka je diplomacija uspjela pomoći u obnavljanju diplomatskih odnosa između Izraela i UAE, što se može smatrati nesumnjivim uspjehom. Naravno, u ovom se sporazumu krije mnogo više nego što je javno objavljeno. To je “Napoleonova torta” u kojoj postoji nekoliko slojeva zakulisnih dogovora, međusobnih obveza i multilateralnih poslova. Ali činjenica ostaje: Amerikanci su uspjeli, kao što je to bilo, pomiriti dio utjecajne arapske elite s Izraelom, što se prije šest mjeseci činilo nezamislivim. Znanstvena fantastika.

Uoči izbora Trump je upisao debeli diplomatski plus kojeg niti jedan američki predsjednik nije mogao izvući, iako su pokušali postići barem kakav takav proboj na Bliskom istoku od 1945. godine.

A sada Srbija i Kosovo. Apsolutno nerješiva ​​proturječnost. I ovoga puta, predstavnici Bijele kuće ponovno tvrde da je predsjednik Trump uspio postići „povijesni proboj“, a ovo je još jedan nedvojbeni uspjeh američke diplomacije.

“Još jedan dan koji se smatrao nemogućim!” – tako je Donald Trump započeo svoj pozdravni govor nakon potpisivanja papira.

Koja je suština stvari i može li se ovaj sporazum smatrati “prodorom”? Ukratko, nikada nije došlo do sporazuma između Srbije i Kosova. Aleksandar Vučić došao je u Washington samo uz jamstva da neće potpisati nikakve zajedničke papire s kosovskim premijerom Avdulahom Hotijem. Prethodni pokušaj Amerikanaca da ga nagovore na to na proljeće nije uspio. Vučić je jednostavno odbio pregovarati i odletio kući u Beograd. “Dijalog između Srbije i Kosova”, to je ono što Vučić radije naziva onim što se događa, nije točno pregovaranje i sigurno nije sporazum.

Srbija i Kosovo potpisali su odvojene sporazume sa Sjedinjenim Državama, ne međusobno. Amerikanci i predsjednik Trump osobno djeluju kao posrednici. Ovdje je nesumnjivo proboj. Vučić i Hoti sjedili su u istoj sobi i nisu zgrabili pištolje. Ali Vučić istodobno naglašava da ne postoje trilateralni sporazumi. To je jednostavno nemoguće, jer Srbija ne priznaje Kosovo i vjerojatno ga neće priznati za života naše generacije. Naravno, u Beogradu postoji poprilično ljudi koji vjeruju da je čak i ovakva komunikacija s Kosovarima neprihvatljiva. U Prištini je svaka druga osoba protiv sporazuma sa Srbijom u ovom formatu. S albanskog gledišta, Beograd prvo mora priznati neovisnost Kosova, a svi takvi pregovori samo su mali korak prema priznanju.

U praksi se sporazum svodi na činjenicu da, prvo, Priština ukida jednostrane sankcije nametnute srpskoj robi i ukida ograničenja na opskrbu srpskih zajednica na Kosovu. Na ovome treba zahvaliti Amerikancima. Prije toga, Europska unija, koja je godinama nadzirala “dijalog između Srbije i Kosova”, jednostavno nije bila u stanju uvjeriti Albance da ukinu ove zabrane. Da budem iskren, Kosovari su jednostavno poslali kući sve europske pregovarače na vrlo grub način. U nekom su trenutku počeli nametati nemoguće uvjete Europskoj uniji, prijeteći protjerivanjem europskih struktura s Kosova. Tražili su na albanskom “stvarnu neovisnost”, jer je Kosovo bilo preplavljeno promatračima iz Europe.

To je doista završilo smanjenjem mnogih europskih misija u pokrajini, otpuštanjem i protjerivanjem europskih dužnosnika iz pokrajine, pa čak i ukidanjem međunarodnih policijskih snaga. U konačnici, Kosovo je prkosno najavilo stvaranje vlastite vojske, što je kategorički bilo zabranjeno europskim sporazumima. Pretpostavlja se da je iza svega stajalo američko veleposlanstvo u Prištini. Sada se isti resurs koristio za pritisak na Albance da ukinu ograničenja na srpsku robu. I očito je bilo argumenata u duhu “ponude koja se ne može odbiti”.

Primjerice, prije nekoliko mjeseci, slučajevi i dosjei o Hašimu Tačiju, Ramušu Haradinaju i Kadriju Veseliju iznenada su se pojavili niotkuda s novim formulacijama “genocida nad srpskim stanovništvom”, trgovinu organima, ubojstvima i tako dalje. Prije toga, Haaški sud više je puta oslobodio tu trojicu. Ali sada Haaškog suda više nema, a slučajevi su se ponovno pojavili.

Drugo, Albanci odustaju od svojih pokušaja zauzimanja hidroelektrane Gazivode i cijelog sustava napajanja u regiji vezanog uz nju. 2018. Hašim Tači pokušao je fizički preuzeti elektranu, tamo je poslao policijske jedinice kroz srpska sela, pa čak se demonstrativno provozao brodom preko akomulacijskog jezera. Vučić je reagirao dovođenjem vojske u borbenu gotovost i dva dana se zaista išlo do nastavka rata. Tada je sukob riješen, Albanci su se vratili na svoje položaje, ali sjetili su se ove priče. Sada se, u dogovoru s Trumpom, Albanci obvezuju zauvijek zaboraviti Gazivode.

Ali, usput, upravo je ta točka sporazuma izazvala posebno odbijanje u Prištini. Isti Tači obećao je da to neće promatrati i da neće pustiti ovo kroz parlament. On osobno.

Uz to, takva formulacija sporazuma neizravno cementira srpsku jurisdikciju nad Gazivodama i, u širem smislu, općenito nad sjevernim dijelom Kosova, od Mitrovice do srpske granice.

Pa čak i prije nekih šest mjeseci, Priština je iznenadila EU, zahtijevajući ne samo čitav teritorij autonomnog teritorija Kosova i Metohije, već i Preševsku dolinu na teritoriju same Srbije. Izvorni plan za razmjenu teritorija u jednom je trenutku prerastao u agresiju Prištine i ultimativne zahtjeve u stilu “daj mi još ovo”.

Treće, Kosovo se neće pokušati pridružiti nijednoj međunarodnoj organizaciji najmanje godinu dana. Ali nitko ne zna što će se dogoditi za godinu dana. Za Srbiju je ovo načelno pitanje, jer puzajuća članstva u svim vrstama olimpijskih odbora i drugim mjerodavnim sustavima de facto legitimira djelomično priznatu republiku. Kosovari su nekoliko puta pokušali da se pridruže UNESCO-u, ali svaki put je Rusija stavila veto na njihovu molbu, za što je isti Vučić bio izvan sebe od zahvalnosti. Maksimalni uspjeh Kosovara u ovom smjeru bio je ulazak u UEFA-u i sudjelovanje kosovske nogometne reprezentacije na službenim međunarodnim turnirima. Istina, ne smiju se takmičiti u turnirima s onim zemljama koje ne priznaju Kosovo. A takvih je mnogo.

Četvrto, izgradit će se nova autocesta Beograd-Priština koja će zamijeniti zastarjelu staru, koju je izgradio Tito. To će najvjerojatnije financirati Sjedinjene Države, prema riječima Vučića, koje će “nadgledati” izgradnju ceste i druge projekte povezane s međusobnim ulaganjima. To također implicira da će Sjedinjene Države zaštititi srpske investicije na Kosovu. Općenito, izgradnja cesta posebna je značajka Trumpa i njegovog zeta Kushnera. Neuspjeli plan obnove Bliskog istoka u cijelosti se sastojao od sheme za izgradnju mreže cesta, tunela i mostova.

Peto, Kosovo će biti povezano s takozvanim „balkanskim mini-schengenom“. Riječ je o regionalnom sporazumu o bezviznom putovanju građana između Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije. Namjera mu je bila nadoknaditi stanovnicima ovih balkanskih zemalja što ih nisu uključili u zajedničku europsku zonu bez viza. U početku je ideja došla iz Bruxellesa, jer se u zemljama Balkana postupno nakupljao bijes prema Europskoj uniji, koja godinama odgađa njihov ulazak u Schengen. Kosovo je općenito bilo isključeno iz ovog procesa, jer neke velike europske zemlje još uvijek ne priznaju albansku državu. Primjerice, Španjolska i Grčka redovito blokiraju sve pokušaje Kosovara da uđu u veliku schengensku arenu. To je praktički jedina „šećerna kost“ bačena Prištini.

Općenito, Vučić je, naravno, u pravu kad kaže da je ovaj sporazum koristan za Srbiju. Amerikanci su prisilili Kosovare da se umire i da udovolje glavnim vitalnim pozicijama Srbije, prije svega, ukidanjem zabrana za srpske robe na Kosovu i napuštanjem Gazivoda.

Istovremeno, Srbija ne daje praktički ništa zauzvrat. Kosovo u stvari nije sudjelovalo u tim pregovorima kao subjekt međunarodnog prava. Iznenađujući format tih sporazuma – putem Sjedinjenih Država i osobno Trumpa, kako se dopisno igra šah, samo naglašava nerješivost problema. Međutim, ove pregovore također treba smatrati i kapitalom Trumpa, jer je učinio što nemoćna EU nije uspjela.

Čini se, kakve veze Izrael ima sa svojim simboličkim premještanjem veleposlanstava? Da, nema veze s tim. Najvjerojatnije je Donald Trump zatražio od Vučića da ovu besmislenu gestu učini za kompenzaciju za neviđeni pritisak kojeg su Amerikanci vršili na Kosovare. U principu, Srbe nije briga gdje tamo imaju veleposlanstvo i bilo ono u Tel Avivu ili Jeruzalemu. Beograd jednostavno nema političkih ili ekonomskih interesa na Bliskom istoku. Nema ni specifičan stav o bliskoistočnom sukobu. Ne postoje temeljni vjerski ili povijesni sporovi sa Židovima i Arapima. Pa zašto ne? Nije previsoka cijena za neviđeno unosan sporazum o posredovanju na Kosovu.

Ovo je potpuno srpski pristup. Ako iz Moskve, posebno na emocionalnoj razini, geste poput premještanja veleposlanstva u Jeruzalem ne izgledaju baš ugodno, onda je to za Beograd razuman ustupak zbog kojeg ne gubi ništa.

Nedavni uspjesi američke diplomacije uglavnom su rezultat činjenice da se osobni interesi Donalda Trumpa uspješno uklapaju u regionalnu konjunkturu. Na Bliskom istoku postojala je ozbiljna potražnja za izgradnjom novih regionalnih koalicija, a taj je proces pokrenut obnavljanjem odnosa između Izraela i UAE. Teško je ovu priču razumjeti, ali u praksi bi to mogao biti početak nove ere. Druga je stvar kako se treba odnositi prema tako otvorenom stvaranju koalicije protiv Irana, ali to je drugo pitanje.

Ista je priča i sa Balkanom. Trumpu je trebao još jedan zvučni diplomatski uspjeh, a za njega je Bijela kuća pokucala po glavama kosovskih radikala i samo Bog zna koji su argumenti ovdje korišteni.

No sa Sjevernom Korejom nije postignuto ništa, budući da regionalna konjunktura nije išla u prilog Trumpovim ambicijama.

Izvodljivost trenutnih američkih sporazuma sa Srbima i Kosovcima i dalje je diskutabilna. Svi su razlozi za vjerovati Hašimu Tačiju koji obećava da će pokopati sve te sporazume. Nije poznato imaju li Amerikanci dovoljno alata da Albance zadrže u granicama pristojnosti.

I treba posebno naglasiti da rusko-srpskim odnosima ništa ne prijeti. Može se požaliti što se Moskva klonila ovog procesa. Ali logika je sljedeća: Rusija ne priznaje Kosovo, što proizlazi iz naših odnosa sa Srbijom, pa stoga, zbog objektivnih okolnosti, nema alate za utjecaj na Prištinu. To je kao s Bliskim istokom u sovjetsko vrijeme kada je prekid diplomatskih odnosa s Izraelom doveo je do činjenice da SSSR nije imao nikakav utjecaj toj zemlji. U slučaju Balkana, Rusija ne može utjecati na Albance i zapravo to ne želi, budući da je to unutarnja stvar Srbije.

Čisto emocionalno, ovo se prihvaća teško, jer neki umovi mogu Vučićeve postupke doživjeti kao “izdajničke”. Ali u interesu Srbije je bilo prihvatiti američko posredovanje, jer Sjedinjene Države posjeduju određene instrumente utjecaja na Prištinu. Ovdje nije potrebno dijeliti etikete, već pokušati opravdati vlastiti, naš ruski koncept ponašanja na Balkanu.