U razgovoru za emisiju Nedjeljom u 2 (HTV), Marija Selak Raspudić, voditeljica parlamentarnog Odbora za ravnopravnost spolova izrekla je nekoliko stvari koje bi valjalo raspraviti, ili barem započeti raspravu. Odnosilo se to uglavnom na njezine planove vezane uz dužnost koju obnaša, pa smo tako saznali da, kao prvo,  priprema aktivnosti vezane uz skori Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Te bi pak aktivnosti, kaže, bile konkretizirane i dalje razvijane kroz inicijativu pod nazivom “Tko se tuče, taj se voli”. Druga inicijativa, istina, sada još radnog naslova “Želim što više followera” (misli se na Instagram) odnosi se na  “ranu seksualizaciju kojoj su izložene djevojčice pa i dječaci, i nesvjesni da sve što čine ima trajne posljedice”.

Uz informacije o te dvije ključne stvari, koje će se odvijati pod njezinim vodstvom, a koje bi mogle imati značajne  društvene reperkusije, Selak Raspudić je s javnošću podijelila još nekoliko zanimljivih misli.

Zbog više razloga koje ću pokušati obrazložiti, prva je inicijativa mnogo zanimljivija pa će o njoj biti i riječ. Naime, izbor noseće, usput notorne fraze “Tko se tuče, taj se voli” kao mota za program/akciju u najmanju je ruku neobičan i u veoma velikoj mjeri problematičan. U narodu, ne samo našem, ta je fraza odavno dobro poznata i veoma raširena, a njezin je stvarni smisao izbrisati opoziciju između nasilja i ljubavi, dapače, dovesti to u skladnu, takorekuć, ljubavnu vezu. Ona se uzima bezazleno, gotovo kao igra, zadirkivanje, međutim, ona je u stvari perverzno sankcioniranje nasilja, surovosti, bola i poniženja za onog koga se tuče, a neusporedivo većim dijelom su to, nažalost, žene. Oduzelo bi prostora nabrojati sve fraze koje se referiraju na tu temu, tek nekoliko: udario sam je jer je pogriješila/razljutila me/odgovarala/da ju poučim/jer je glupa/ne sluša me…, ili, udario sam je ali mene više boli, udarim je ali rijetko, eh da je udarim punom snagom!, tek da je dovedem u red,  koliko je puta nisam udario a trebalo je, itsl. Ove fraze izgovaraju uglavnom muškarci, ali i žene, naravno u ponešto modificiranoj verziji (mora muško nekad udariti/pogriješila sam/odgovarala sam/nisam poslušala…), da ne duljim, a sigurna sam da su i Selak Raspudić poznate te fraze, vjerujem ne iz vlastite kućne prakse već iz mora narodnog blaga.

Fraza “Tko se tuče, taj se voli” služi, u praktičnom životu stanovništva i osobito unutar toga odnosa muškaraca i žena (da ne kažemo spolova), otklanjanju problema nasilja, to jest, ona ga ima učiniti kao problem nepostojećim, pa slijedom toga služi nesankcioniranju nasilja koje je tom rečenicom poistovjećeno ni manje ni više nego s ljubavlju. Govori nam, naime, ta nesretna fraza da nasilje (od strane onog koji tuče) nije nasilje, već u stvari pokazatelj njegove ljubavi prema onom koji je tučen. Dodajmo da se uobičajeno radi o odnosu: muškarac tuče, žena je tučena.

Ovdje treba razmotriti sljedeće stvari. Ako se, naime, doista misli ovako doslovno, kako govori stara narodna “mudrost”, onda je planirana Inicijativa u ozbiljnoj političkoj poteškoći (a možda i  krivičnoj) jer je svako djelovanje, pozivanje, poticanje, ne djelovanje protiv nasilja, zakonom kažnjivo. Skloni smo vjerovati da se ipak radi o nečem drugom, da gospođa Selak Raspudić, davanjem ovakvog mota Inicijativi, ima nešto drugo na pameti. Kako, međutim, to nije objasnila, može se samo nagađati, čitati iz graha, taloga od kave i sličnim znanstvenim metodama, što je autorica htjela time reći. Radi li se možda o ironiji? No djeca slabo razumiju ironiju, a i fraza je toliko raširena i dobro prihvaćena u golemoj masi građana da će ironijska oštrica nepogrešivo promašiti cilj. Možda se pak mislilo na nešto drugo, možda je u pitanju neka vrsta narodske psihologije, pa će tako Selak Raspudić natuknuti da je “prihvaćanje nasilja u ranoj dobi nešto što može biti simpatično”. Vrijedi se ovdje malo zaustaviti na stavu o “prihvaćanju nasilja u ranoj dobi”. Neka vrsta rudimentarne agresije bez sumnje se pojavljuje u male djece, no radi li se o prihvaćanju? I kako ide to „prihvaćanje”? Agresija se nota bene pojavljuje posve ravnopravno; dječaci rasturaju igračke, obično su to već ponuđene igračke “za dječake”, jednako kao što ih rasturaju i djevojčice, koje će rado razbucati svoje, već ponuđene “ženske igračke”, to jest, lutke. Već u samim ravnopravnim počecima, prirodna agresija socijalizacijom se dijeli (i „prihvaća”) na “muške” i “ženske” objekte destrukcije, da bi se potom nastavila tretirati kao nešto “prirodno”, međutim samo kod muške djece. Pa tako ispada da je u dječaka agresija “prirodna”, dok se u djevojčica suzbija. Gospođa bi Selak Raspudić, ako ne drugačije, a ono sukladno obrazovanju, morala znati da sve što se u ljudskom ponašanju postiže socijalizacijom nije prirodno, to je učenje (za)datih društvenih obrazaca i prihvaćanja društvenih normi. Pa će tako, u nastavku socijalizacije “simpatičnog nasilja” (otkud, pobogu, simpatično nasilje, nije li to u najmanju ruku proturiječnost?) u ranoj dobi, usmjeravanje ići tako da se dječačka agresija/uništavanje igračaka u ranoj dobi (žive mete dolaze kasnije) interpretira kao malne intelektualna znatiželja, analitički postupak (rastavljanje plastičnog bagera na proste faktore, nešto kao pred-analitičko mišljenje). Agresija djevojčice prema, društvenim konvencijama dodijeljenoj joj lutki interpretirat će se kao buduća ženska histerija itsl. I još samo jedan mali dodatak ovom dijelu. Opaska MSR o “djevojčicama koje su uvijek htjele nositi mamine štikle” je i za psihologa-amatera grdna pogreška, jer, naime, jednako kao i djevojčice, i dječaci silno vole navući mamine štikle, namazati usne, djevojčice rado gledaju očeve kako se briju pa bi i one to…, da ne nabrajamo silnu radost dječje travestije. Ove su, travestije, osobito mjesto strogog odgoja, naravno onog patrijarhalnog. No, ostavimo se nabrajanja nečega što spada u notorna znanja. Socijalizacija počinje rođenjem, a milenijski duge društvene pripreme da se simbolički i stvarno ženska i muška djeca natjeraju, to jest, prevedu iz spola ŽM u jedan od ta dva roda, spremno čeka pred “vratima”, u smislu slike Gustavea Courbeta, Porijeklo svijeta.

Svakako, nagađati koja je od ovih opcija (ili neka druga koje se ne možemo dosjetiti) na pameti Selak Raspudićkine Inicijative za borbu protiv nasilja u okviru Odbora, jalov je posao i bolje ga se ostaviti. Nevolja je naime s tim, i to povelika, kad moto neke inicijative nema jasnoću glede sadržaja koji bi trebala označiti, uvesti (jer moto je noseća poruka), pa se o tome može samo nagađati (kako smo pokušali). Ili je pak može interpretirati svatko prema svom nahođenju, a vidjeli smo, pokušali smo skicirati, koje bi to moguće interpretacije bile. Problem je svakako dvojak. Ili je ova inicijativa potpuni promašaj, nedomišljena papazjanija slučajno i na prvu loptu ovako problematično imenovana, ne bi li valjda provocirala, dok u najboljem slučaju unosi zabunu. Ili je ta odurna parola upravo namjerno odabrana, s jasnim ciljevima djelovanja. U dobroj volji, nadamo se da je od dva zla manje, to jest, da se radi o prvom.

Međutim, za nadu da se radi samo o površnosti, nepromišljenosti, opet ima malo nade.  Da je za nju, recimo, feminizam nekakav bauk, kojeg, istina, ne poznaje dobro, govori na više mjesta. Tako,  primjerice, na jednom mjestu govori o „primamljivosti autentičnog feminizma” (što bi to bilo primamljivo, a ne recimo razumno, znanstveno, analitički plauzibilno isl., pa onda koji je to autentični feminizam, tko određuje autentičnost?!?), a potom će na svakom idućem mjestu pokazati da ju tu nešto posebno frustrira. Braneći tako Hasanbegovića (od njega samoga!) i sad već „slavnu” izjavu „da je njegova supruga po zanimanju majka i da ona, kao takva, ne može ostati bez posla”, pristala je, jednako kao i Hasanbegović, na onaj gluplji dio feminizma (to je valjda onaj „primamljivi”), koji i sam govori o kućnom radu, majčinstvu itd. kao o poslu. Obje strane govore isto, s drugačijim razlozima, što opet ne ometa jednu i drugu glupost da žive u skladu. Naime, što se glupljeg dijela feminizma tiče, taj doista zastupa plaćeni kućni rad, dakle taj postaje posao, a ne vidi da to tek do kraja cementira smještanje i ostanak žena u kući. Javni prostor, kao djelatan, kao politički prostor, za nju je izgubljen, nedostupan, dostupan tek posredno preko muža/poslodavca. Usto, nesigurnost takvog odnosa, jer je otac/muž nadređeni, on je poslodavac (on plaća ženu/majku radnicu) u situaciji u kojoj žena iz tog „poslovnog” odnosa jedva da ima šanse izaći. Glupost druge strane, kojom MSR brani ideološki i svjetonazorski bliskog kompanjona Hasanbegovića, možda je manje glupost a više blasfemija, jer naime takvo sveto poslanje, kakvim desničari svih religija drže majčinstvo, svodi na posao. Pa će, da ne bude zabune oko njezina stava, nastaviti: „Biti majka je vrlo zahtjevan, ako ne i najzahtjevniji posao.” I nastavlja kako nije korektno svesti ženu samo na majku, jer to nije „samo”, i nastavlja jakom pojmovnom artiljerijom da je to „velika stvar”, „ozbiljna”, „zahtjevna”.  I da se ne gombamo s kontradikcijama u koje upada MSR, svaki posao, ako ga se radi ozbiljno, velika je stvar, zahtjevna i usprkos svemu tome nije svediva na samo. MSR će se moguće ipak morati opredijeliti između toga da li je majčinstvo božansko poslanje ili tek (ne)plaćeni posao.

Nevolje s feminizmom i točke nerazumijevanja legitimna su pozicija, no nju se (kao i svaku javno izgovorenu stvar) mora objasniti. Ima ih gospođa Selak Raspudić, imam ih i ja, no opet se, kao maloprije navedeno, radi o istoj poteškoći, ali s dijametralno drugačijim razlozima. Tako će MSR reći da „Smatra da se feminizam koristi kao oružje moći i da tu praksu treba promijeniti.” Pitanje na koje bi MSR trebala odgovoriti (a priznajem da bi me odgovor osobito zanimao), koje je to moći feminizam oružje? Ako se, naime, feminizam razumije kao politički odgovor na postojeću društvenu moć i njezine mehanizme održavanja žena u podređenom položaju (obično je takav položaj ne-moći), gdje je tu moć i kakvo je to oružje? Kad je već nešto takvo izgovoreno/napisano, onda je autoričina odgovornost da elaborira svoju misao, pa ako ima smisla, da svi zajedno mijenjamo tu praksu.

Treća, na početku namjerno nespomenuta inicijativa dolazi kao šećer na kraju. Tu bi, kaže Selak Raspudić, htjela progovoriti o nasilju nad muškarcima, pod nazivom “Rekao sam ne”. Ovdje se pobrinula za rečenicu objašnjenja inicijative, pa kaže: „Muškarci su ne samo počinitelji seksualnog nasilja, nego i žrtve tog nasilja, jer ako afirmiramo jedni druge ne samo kao zločince, nego i kao žrtve,onda će se i odnos muškaraca tada mijenjati”. Ovo je pravo blago meandriranja, obrtanja teza, relativizacije činjenica i osobito onoga što one govore i što se iz njih može razumjeti. Ovo je krasan primjer backlasha, domaći à la wild. U svijetu, nasilje počinjeno nad ženama dobro premašuje 90% ukupnog  nasilja i osobito se radi o seksualnom nasilju. To nam (i ne samo to) govori da je nasilje muškaraca sustavno, društvenim normama omogućeno i u dobroj mjeri (o)pravdano (upravo smo sada ponovo vidjeli da nasilje može potjecati i iz navodne ljubavi). Nasilje žena je u najvećem dijelu reaktivno na dugo trajanje poteškoće (veoma često fizičko nasilje nad ženama u obitelji koje prethodi zločinu koje izvrše žene, i sl. – proučiti sudske zapisnike ili barem sažetke). Nadalje, žene počiniteljice dobivaju nerazmjerno više kazne za svoja kaznena djela (sve su to stvari dostupne u dokumentima UN i raznih drugih agencija, pa i domaćih izvještaja Pravobraniteljstva za ravnopravnost spolova i sl.). Da bi se to promijenilo, nimalo neće pomoći (ali će zamagliti, relativizirati odnos) stavljanje u istu poziciju ogromne većine žena-žrtava i statistički zanemarljive grupe muškaraca-žrtava.  Psihološki rad u manjim grupama na promjeni uzajamne percepcije muškaraca i žena (osobito će teško ići ako u nekoj takvoj grupi za podizanje svijesti bude i muškarac i žena kojoj je on usput i kućni poslodavac) neka je vrsta preuzimanja modela grupa za podizanje svijesti. Radi se o obratu,  svojevrsnom strateškom preuzimanju feminističkih praksi od strane desničarsko-konzervativnih grupa. Davno osviješteno, već viđeno i odlično opisano u knjizi Susan Faludi, Backlash (objavljenoj davne 1991.). Naravno da preuzimanje modela samo po sebi nije problem, problem je – model. No to je za neki drugi tekst. Želi li se doista djelovati u pravcu promjena odnosa moći na relaciji žensko-muško, u smislu jednakopravnosti, jednakih šansi, jednakih mogućnosti, treba poraditi na promjeni cjelokupne društvene paradigme. Gospođa Selak Raspudić bi se ipak trebala potruditi to naučiti/razumjeti, već i stoga što vodi parlamentarno tijelo koje se bavi ravnopravnošću spolova. To su istina tek elementarne, ali nezaobilazne stvari za ozbiljan i odgovoran posao.