Sve dok srce čuva uspomene, duh čuva iluzije.
F.R. de Chateaubriand

Nauka nas uči da uvijek živimo u prošlosti, to jest u uspomenama. U trenutku u kome je naš mozak zapisuje sadašnjost, ona je već postala prošlost. A koji se to čovjek ne sjeća ? Dok onaj koji piše, praktično neprestano živi u uspomenama. Jednostavnije rečeno, tko se ne sjeća, ni ne piše. Iako volim život i još uvijek mu se bez računice bacam u zagrljaj, uspomena mi je postala kolijevka ; prisjećam se da Flaubert nije mogao baciti pogled na kolijevku a da u njoj ne vidi grobnicu.
Da li je grad našeg rođenja i naš grob, kad se udaljimo od njega, bacimo pogled s daljina od nekoliko decenija?Tko zna, ali svako se, sigurna sam, sjeća mjesta u kome je progledao. I svoga djetinjstva. Iz njega stižemo bilo gdje da pođemo, kao i iz zemlje iz koje dolazimo.
Ovo su moja sjećanja na grad u kome sam se rodila, i gradove koje sam voljela, kao i na lica koja su me obilježila. Mnoga od njih su postala slavna, ili su već bili poznati i slavni kad sam ih srela.

Naša zgrada nalazila se – a i danas je na istom mjestu – u samom centru grada. Imala je tri ulaza i kulu s dvanaest spratova. Nazivali su je i neboderom, a bila je i “prvi neboder u Jugoslaviji”. Bez obzira je li to istina, neboder je uživao veliki ugled, i živjeti tu zvučalo je prilično “šik”. Ne slučajno: njeni stanovnici su spadali među „najveće poslijeratne intelektualce“, bilo da su bili inženjeri, doktori, arhitekti, muzičari, slikari, pisci ili univerzitetski profesori … A tu je živio čak i jedan dreser pasa. Skoro svi ti stanari bili su poznati i u cijeloj Jugoslaviji.
“Naša kula”, dakle, nije bila neko obično mjesto za život, to je bio pravi spomenik.
Zgrada je imala veliko dvorište i ogromnu terasu na petom i šestom katu. Tu smo se kao djeca svakodnevno igrali. Upravo na tom prostranom i čarobnom krovu, s veličanstvenim pogledom na drevne kuće osmanskog i austrijskog doba, kao i na modra brda oko grada, davali smo predstave i organizirali izložbe. Na velikoj pozornici Terase sarajevskog nebodera, igrala sam svoje prve predstave, koje sam u to vrijeme počela pisati.
Sve naše priredbe dobro su prihvatili stanari zgrade, kao i neki stanovnici centra grada; zahvaljujući njima i našim izložbama, mi djeca, zarađivali smo i džeparac. Tako sam bila u prilici da vidim barem sedam puta zaredom „Babette ide u rat“, s Brigitte Bardot, u koju sam bila zaljubljena. Dijaloge na francuskom ovog filma znala sam napamet.
Pored toga, moj brat i ja smo “zarađivali za život” zahvaljujući i privatnim časovima iz francuskog i lektire koje nam je davao otac. Jednom nedjeljno, a za vrijeme praznika i svaki dan, odlazili smo kao u školski razred, u njegov radni kabinet, gdje je bila njegova velika biblioteka; u svakoj sobi našeg stana, bila je u stvari po jedna biblioteka, ali očeva je bila najbogatija i ja sam željela da postanem velika poput te biblioteke. (Nešto slično sam pomenula i u jednom od svojih romana.)
Više se ne sjećam naslova naših predstava koje smo držali na terasi, ali znam da su neke od njih bile nadahnute i bajkama. Tu je bilo i raznih skečeva. Maja Huml, kćerka inženjera s četvrtog sprata, bila je kostimograf za sve naše performanse, a ponekad i autor i režiser. U jednoj od njih je glumila seljaka koji je došao kod ljekara, a kad mu je ovaj zatražio da se skine kako bi ga mogao pregledati, “seljak” je, kao i nekom nijemom filmu, počeo da skida jedne po jedne pantalone, navučene na sebe. Bilo ih je, činilo se, nebrojeno. Maja je bila vitka pa je mogla navući na sebe bezbroj hlača, a da se to ne primijeti. Ova scena izazivala je grohotan smijeh kod publike, a prije svega kod naših majki, koje su bile naši najvjerniji gledaoci. Osim dara za pozorište, Maja je ujedno bila i vrlo talentirana stilistica, koja je prije svega voljela oblačiti moje pariške lutke, vitke i “moderne”, vrlo slične filmskim zvijezdama tog doba, a koje nisu imale nikakve veze s onim debeljuškastim i gumenim bebama, umotanim u bijele pelene, sa smiješnim kapicama na glavi, koje smo tada nalazili u našim trgovinama. Neke haljine koje je kreirala Maja -, inače po visini najviša od nas, a po godinama najstarija -, bile su nekad i od krep-papira raznoraznih boja, što je našu scenu pretvaralo u proljetnu baštu, a glumce, u raznobojne cvjetove. Maja će kasnije postati inženjer, poput svog oca, udata za poznatog sportskog novinara, simpatičnog šarmera Jovu Dimitrijevića, koje ću tek povremeno viđati prije rata devedesetih kad su se nastanili u jednom drugom neboderu, blizu Arhitektonskog fakulteta. Nedavno sam saznala da je Jovo umro u Kanadi što je izazvalo val uspomena kod mene na bivše Sarajevo, na Jahorinu gdje su oboje stalno odlazili, kao i ja, na skijanje, gdje je Maja čak pobjeđivala kao velika i profesionalna skijašica na takmičenjima…, kao i sjećanje, nažalost, na rat koji je ostavio otvorene rane za sobom.
Najveći stanovi u cijelom neboderu bili su u našem stubištu, gdje je jedno vrijeme živio i doktor Čavka, poznati oftalmolog koji je liječio i druga Tita; tu su živjeli i supružnici Saboljevi, doktori oftalmologije, kao i profesor srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu, Jovan Vuković. Njegova vrlo mlada supruga, smatrala se najelegantnijom u zgradi, a njihov sin jedinac, najfinijim i najrazmaženijim od sve djece. (Kasnije oženjen za kćerku jednog od najtolerantnijih Reus ulema, Sulejmana ef. Kemure.) Kad god bi profesor Vuković došao kod nas, pokušavao bi uvjeriti mog oca da pogrešno piše svoje ime, jer bi se “d” koji se pojavljuje prije “h” trebao promijeniti u “t”: “Mithat” (mjesto Midhat). I svaki put bi se moj tata glasno smijao, slušajući ga …
Profesor Vuković će mi kasnije predavati na III stupnju, standardizaciju jezika, i biti veoma kritikovan na lingvističkim kružocima od modernih lingvista, što na silu hoće da « preseli » akcenat sa stranih riječi sa pretposljednjih slogova, na prednje, kao na primjer u riječi « televizija » na drugo « e », umjesto da ostane kao što svi spontano izgovaraju, ne silujući jezik, na prvom dugom « i ». Profesor opšte lingvistike i anglistike na Filozofskom fakultetu, Midhat Riđanović , kao i Srđan Janković, profesor arapskog na istom fakultetu, buniće se pa čak i ismijavati ga. I do danas Riđanović neće prestati da se buni protiv toga. Jer u jeziku, kao nigdje drugdje, nema siledžijstva.
Preko puta nas, živio je poznati doktor Dimitrijević, psihijatar i neurolog, čija se žena, češkog porijekla, uzalud trudila da me nauči da vezem i pletem. Kad me je otac vidio s vezivom, otrgnuo mi ga je iz ruku i tutnuo knjigu koju sam bila odložila sa strane, sprečavajući me da se bavim tim stvarima, rezerviranim samo za domaćice. Mene mora zanimati samo knjiga koja nam oplemenjuje dušu, i općenito kultura koja nas usrećuje i čini velikodušnim, omogućava nam da postanemo širokogrudi, pored toga što nam daje sigurnost u životu. (Naravno da se danas čudim koliko je moj otac bio naivan, tako razmišljajući.) Tako ja nikad nisam savladala “ručne radove”, kao i druge « ženske dužnosti », kako smo nazivali one brojne “sizifovske poslove”, a prije svega umjetnost kuhanja, i čišćenje kuće …
Moja majka je također zanemarivala iste te stvari i čitav dan samo čitala, i raspravljala o politici i filozofiji kada bi joj se ukazala prilika. Ako nikog nije bilo u njenoj blizini, svađala bi se s novinama koje je prelistavala, podvlačila « glupe rečenice », bilježila svoje misli i komentare na marginama. Nažalost, rijetko je nalazila sagovornike, jer članovi moje obitelji, iako su voljeli čitati, mrzili su žučne rasprave, uvjereni istovremeno da “zidovi imaju uši”.
Družila sam se i s unukama doktora Dimitrijevića, koje su živjele u Beogradu, i koje su obje imale deminutive u imenima : Mirica i Marinica. A i baku su zvali upotrebljavajući deminutiv: bakica. Iako veoma male – nisu bile pošle ni u školu – imale su već nešto protiv « Turaka » koje su češće pominjale, mada se više ne sjećam tačno u kom kontekstu. Mislim najčešće van konteksta. Ili kad bi pošle da piške. Ipak ih nisu pominjale pred bakicom. Iako sam i ja bila vrlo mala djevojčica, već tad mi je bilo jasno da je u njihovim beogradskim očima biti « Turčin » bilo isto što i okužen, prostačina ili « niža rasa ». Naravno da mi nije bilo prijatno to slušati. Naprotiv. Jer one neće biti svakako jedine čije će male mozgove zaokupljati još od djetinjstva «prljavi Turci koji peru dupe iz džuguma». Ove slatke curice su, međutim, veoma cijenile moje brojne pariške lutke, i igrale se s njima.
Nakon porodice Dimitrijević, tu će se naseliti porodica Julius, supruga i djeca slavnog beogradskog novinara. A s njima i njihova baka koja je već poznavala i majku moga tate i moju tetku iz Rogatice, gdje je moja tetka bila jedno vrijeme učiteljica, a odakle je bila rodom baka moje dobre prijateljice, susjetka, Dine. Gospođa ex-Julius, radila je na filmu, pa je uspjela da svoju ljepuškastu kćerku zaposli kao glumicu u jednom od Bulajićevih ratnih spektakla. Mislim da je to bio film Kozara. Zaboravila sam. Mnoga sjećanja, pak, vezana su za ovaj moj period djetinjstva, ali ću ovdje pomenuti samo to da je brat moje prijateljice, uvijek važio među nama djecom kao poseban dječak, koga je razmazila njegova baka. Između ostalog, volio je da baca mace s gornje terase, tj. šestog kata, u dvorište. Umro je, nažalost, vrlo mlad, kada se porodica već bila preselila u Beograd. (Nešto od ovih sjećanja sam zapisala u romanu « Carstvu sjenki ».)
U prizemlju naše zgrade nalazila se garsonijera gdje je živio čika Toni, koji je trenirao vučjake za druga Tita. U istoj garsonijeri s njim živjeli i njegovi mnogobrojni psi.
Najpoznatija žena u neboderu bila je komšinica Stana Redžić, supruga poznatog arhitekte Husrefa Ređića. Činila mi se viša od svog supruga, koji je već bio visok skoro dva metra. Ostala mi je u sjećanju kao neko tko i ljeti i zimi nosi bijelu odjeću, kao i bijeli turban, koji joj je isticao još više potamnjelu kožu na licu, kao da je sad stigla s Havaja. Za nju se govorilo da je oficir, s visokim činom u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, i da je “narodni heroj” Drugog rata, kao i prijateljica Jovanke Broz; pričalo se i to da će Titova supruga učiniti sve da je uda svoju prijateljicu, drugaricu Stanu, za Ivu Andrića, kada je naš Nobelovac ostao udovac, a drugarica Stana postala « raspuštenica » (loše je ovdje upotrebljen ovaj pogrdni termin toliko drag našoj sredini, i to iz više razloga, a naročito što je vjerovjatno ona bila ta koja je napustila svog supruga, “ženskaroša”). Starijoj kćerki drugarice Stane, Maci, nije bilo dozvoljeno da se igra s nama u dvorištu, jer je ona morala, poput Pepeljuge, da trese perzijske ćilime i čisti kuću, pored svojih školskih obaveza. Mlađa je bila suviše mala da bi nam se pridružila, ali i mnogo razmaženija od starije. Kasnije sam drugovala s Macom, jedva nešto starijom od mene, koja je postala orijentalista koja i ja. Ostale smo prijateljice sve do njene prerane smrti. Maca Ređić bila je inteligentna, brižna prema svojim roditeljima, kao da su se uloge obrnule, naročito je bdjela nad svojom majkom kasnije. Maca je bila i plemenita osoba, strasna, ali i moderna, kako se tad govorilo, jer je imala svoju ličnost, bila obrazovana, i samostalna, što je i u to doba bilo prilično čudno mačorima. Bez obzira na deklarativnu ravnopravnost među polovima. Nažalost, Maca izgleda nije bila sretna osoba, i znala je da svoju bol utopi ponekad u alkohol zbog čega će, kako mi je i sama rekla, ubrzo oboljeti od neizlječive bolesti, a potom se odmah upisati u slovenačko slobodno društvo samoubica. To mi je ispričala kao vic, tako da ne znam da li je to bilo stvarno ili ne, budući da je veoma voljela da se šali. A samo veliki ljudi znaju da se šale na svoj račun.
Što se tiče onih najčuvenijih iz nebodera, oni su uglavnom živjeli u kuli. Ne manje čuven, i vrlo moćan bio tu još jedan arhitekta, koji je po riječima moje mame, nemilosrdno uništavao naš grad i sve njegove Istorijske spomenike, dok mu je sin bio “vrlo problematičan”, ali koji će kasnije postati poznati novinar : Zoran Kapetanović. Najproblematičniji je bio dječak Bobo koji je živio na osmom katu, Niko od nas djece nije znao ni koliko ima tačno godina, ni u koji razred ide, da li uopće ide u školu, niti tko su mu bili roditelji. Sve što sam sama o njemu znala bilo je da zna da nas zabavlja svojim raznim vještinama, a najviše « vješanjem na štange za klofanje ćilima na gornjoj terasi ». Iako u tome nije bio jedini.
U kuli je živjela i drugarica Milošević, koja je kreirala odjeću za sve viđenije žene iz Sarajeva. I ne samo iz Sarajeva. Navodno je “oblačila” žene svih “funkcionera” u Jugoslaviji. Imala je dvije lijepe kćerke, od kojih je mlađa dugo bila moja dobra drugarica.
Pokraj stana druga i drugarice Milošević, bio je atelje jednog od najvećih jugoslovenskih slikara, Ismeta Mujezinovića, čije ogromne slike, nadahnute “narodnom revolucionarnom borbom “, – a koje podsjećaju na slike Delacroixa -, krase još uvijek zidove Doma Armije, nekadašnjeg Doma JNA, sagrađenog u austrijsko doba. Sjećam se ovog lijepog čovjeka, uskog lica izrešetanog borama, duge kose koja je nalikovala na grivu, i njegovog pogleda, istovremeno mračnog i sjetnog.
Na prvom katu kule, bio je stan doktora Pinte, koji će biti porodični ljekar gotovo svih stanara, čak i kada je socijalističkim zakonom zabranjena privatna praksa. Liječi će nas od svih vrsta bolesti. Spasio je i moju mamu njenih brojnih kriza za koje nitko nije znao da postavi pravu dijagnozu, osim njega. Mada Jevrej, dr Pinto nije bio deportovan u logor smrti, zahvaljujući činjenici da je bio izvrstan liječnik, za kim su nacistički okupatori i njihovi saveznici, ustaše, imali veliku potrebu ; tako se barem pričalo u neboderu.
Kula našeg nebodera, prvog u Jugoslaviji, bila je bogata raznim ličnostima koji će vrlo brzo postati slavni slikari, ili pisci u cijeloj Jugoslaviji. Tu su prvenstveno živjeli već tada štovani književnici, poput Meše Selimovića i Ćamila Sijarića.
Nekoliko godina prije nego što je postao naš susjed, budući slavni autor knjige „Derviš i smrt“, bio je profesor moje majke, i nije bio pretjerano zadovoljan njenim književnim analizama, koje su po njemu trebale da u sebi imaju „socijalnu podlogu». Moja mama u tim analizama nije imala takvu podlogu. Kad ju je na to upozorio, ona ga je podsjetila da časovi književnosti nisu isto što i kursovi marksizma, pa je dobila lošu ocjenu. Moja majka je stalno ponavljala da je ovaj „režimski pisac“ prilično narcisoidan i tašt, nesposoban da prihvati i najmanju hrabru kritiku. Inače, nije bila od onih koji padaju na to što je neko proglašen veličinom. Imala je svoj ukus i držala ga se, a među piscima jedno od najvažnijih mjesta za nju bilo je rezervisano za francuskog pjesnika Beaudelarea i ruskog pisca Dostojevskog.

Kćerka Ćamila Sijarića, visoka i vitka, imala je nešto od Olive, poznatog lika iz stripova, i pohađala je Muzičku, odsjek za klavir, kao i ja, ali se nismo družile. Samo jednom je pokucala na naša vrata i zatražila da joj posudim svoj metronom.
S druge strane, bila sam vrlo bliska s kćerkama Meše Selimovića, naročito sa starijom, za koju se govorilo da je “inteligentna, šarmantna i nadarena na oca”. I da je vrlo hrabra. Kad je o hrabrosti riječ, za najhrabrije djevojčice u našoj zgradi važile smo ja, starija piščeva kćerka i najmlađa Sabovljeva kći. To neće proći nezapaženo kod čika Tonija, koji će nas tri izabrati za obuku svojih pasa. A budući da su to bili Titovi psi, svi smo trebali biti ponosni i sretni što i nas usput dresira skupa s psima. Moje sjećanje je i dalje živo na te duge časove provedene u dvorištu poput zatvorskih osuđenika, gdje su nam stražari bili brojni vučjaci. Čika Toni je i njima, psima, i nama naređivao šta treba da radimo. Do nas su dopirali glasovi druge djece, poput krika nebeskih radosnih praporaca. Oni su se igrali, bili slobodni, a mi smo bile zatvorenice, primorane da pokažemo poslušnost čika Toniju i njegovim divljim zvijerima. Naši drugovi su se smijali i trčali stubištima, vozili se slobodno liftom gore-dolje, što je bila naša najomiljenija, iako zabranjena «igra ». Riječi čika Tonija odjekuju i danas u meni poput prijetnje: “Ustani, sjedi, sagni se, skoči, potrči, naprijed, nazad, hodaj, brže, sporije, sjedi, ustani, ovamo, onamo…”. Ove naredbe, više nego nametnuta gimnastika, odjednom su počele da me strašno nerviraju i izazivaju vrtoglavicu. Dok su po meni skakali, lizali me, ili režali na mene čika Tonijevi i Titovi « vukovi », u jednom času, moje mučenje je postalo neizdrživo i ponižavajuće do te mjere da sam potrčala prema djeci koja su već odavno vrištala moje i ime, i zvala me da im se pridružim. Za mnom su potrčali i psi, sustigli me; osjećala sam se u koži slavne junakinje iz Perraultove bajke, ali sigurna da ovaj put lovac neće naići ; malo je falilo da me razderu, kad se naglo čika Toni proderao na njih, i oni su pokunjeno ispustili iz svojih čeljusti moju suknju, koju su već bili zgrabili, i vratili se gospodaru, kao i dvjema hrabrim curicama, koje su poslušno, do kraja dana, nastavile da se dižu i sjedaju, po komandi Titovog dresera.