Zahvaljujući dnevnicama iznajmili smo sobu. Ponijeli smo i odijela da sve bude u stilu. Ja sam imao moje čuveno crno maturalno odijelo s bijelim prugama, pa sam se pojavljivao u javnosti elegantan ko sam vrag. Malo smo gledali filmove, ali još više obilazili konferencije za novinare, promocije i posebno okupljanja na kojima se posluživalo piće i hrana da uštedimo na dnevnicama. Obično smo pored vrata ostavljali bunt od pedesetak „Omladinskih tjednika“ da ih uzme tko hoće. Nakon toga smo odlazili u drugi kraj sale, jeli i pili i gledali izdaleka kako ljudi uzimaju „crni broj“, a nakon toga pokušavaju obrisati ruke maramicama, salvetama ili rubovima stolnjaka, te uzalud stružu prstima po zidovima, lišću palmi ili fikusa u teglama i zavjesama.

Moglo se reći da je reklamna akcija uspjela jer tko je uzeo novine u ruke nije ih lako zaboravio.

Na kupanje smo odlazili na Zlatne stijene kao i sav ostali filmski svijet da razgledamo glumice u badekostimima. Već prvog dana naletjeli smo na Bogdana Tirnanića. Bio je u Puli u dvostrukoj ulozi: kao filmski kritičar beogradskog „Studenta“ i kao glumac u Žilnikovom filmu „Rani radovi“. Na Zlatne stijene je došao uvrebati Nedu Arnerić u bikiniju i preporučio nam da se svakako i mi potrudimo jer se to isplati vidjeti. Poklonili smo mu primjerak „crnog broja“, no kako se radilo o kolegi, prethodno smo mu održali kraći kurs kako ga listati.

Ostavili smo Tirkea, a pridružio nam se Zoran Tadić. Nas trojica smo glavinjali plažom sve dok nisam ugledao prizor od kojeg su mi se koljena presjekla i samo sam se složio na tlo.

─ Ostajemo ovdje! ─ kategorično sam izjavio. Zoran i Nenad su me potpuno razumjeli jer nije bilo potrebno nikakvo dodatno objašnjenje, a ni njih dvojica nisu imali ništa protiv mjesta na koje sam se sručio.

Desetak metara dalje ležala je vrlo preplanula crnokosa Radmila Živković u minimalnom bijelom bikiniju. Nisam još tada znao tko je ona, samo sam mislio: nemoguće! To ne postoji! I nisam mogao odvojiti pogled.

Radmila Živković je godinu ranije bila Miss Jugoslavije i učestvovala na izboru za Miss svijeta. Čitala je neku knjigu i nije vidjela ništa oko sebe. Na tri metra oko nje bila su dva koncentrična kruga frajera u kupaćim gaćicama, sve jedan krupniji od drugoga, otprilike sedam-osam-devet njih, dizači utega ili takvi nekakvi. Svaki je ležao na boku okrenut prema središtu kruga u kojem je bio bijeli bikini. U takvom položaju napinjali su kvrge mišića i torza i buljili sa strahopoštovanjem nesposobni išta izustiti. Bilo je to ukazanje boginje začaranim obožavateljima, smrtnom svijetu. Situacija je za mene izgledala beznadna.

Za razliku od njih koji su se ukipili, ja se nisam mogao smiriti. Moram nešto pokušati, inače ću crknuti na mjestu! Od gromada oko nje nisam znao kako bih se približio. Rijetko kad u životu bio sam toliko izbezumljen. Mozak mi je uskipio, ali ništa pametno nije mi padalo na pamet. Kad ništa pametno da sijevne, navrle su bedastoće. U krajnjem očajanju dohvatio sam kamenčić i bacio preko mesnatog okruženja prema ljepotici. Srećom, bio sam još toliko suvisao da sam pazio da je ne pogodim, a da ipak padnu što bliže nje da joj privuku pažnju.

Prvih nekoliko kamenčića nije ni primijetila. Onda ju je jedan kamenčić u blizini prenuo. Začuđeno je spustila knjigu. Na sljedeći kamenčić se sagnula da vidi što je to. Onda se obazrela da vidi tko baca. Mahnuo sam joj i nasmiješio se najsrdačnije moguće. Samo je sa zgađenim izrazom ponovo okrenula lice knjizi.

Nenad i Zoran su se uzvrpoljili. Ni oni meni nisu trebali išta objašnjavati. Da je itko od snagatora primijetio kako bacam kamenčiće bila bi mu to idealna prilika da mi priđe i odvali šamarčinu, da viteški obrani damu i tako joj se umili. Da se ijedan dignuo i krenuo prema nama ne bi znali kako da se drže.

─ Stradat ćeš! ─ potiho me upozoravao Nenad.

─ Moram! Krepat ću ako ne pokušam! ─ otklanjao sam pokušaje prijateljskog obuzdavanja. ─ Ako izbije neka frka, pravite se da me ne poznate!

Ustao sam, krenuo prema nepoznatoj ljepotici, putem prekoračio dva predimenzionirana frajera i stao pred nju. Moja sjena je pala na nju. Upitno je podigla pogled.

─ Vidim da se već poduže pržiš na suncu. Bi li otišla u more da se rashladiš?

Prosiktala je pristojno, ali odlučno:

─ Ne! Čitam!

Slegnuo sam ramenima, okrenuo se i krenuo prema moru. Zar je moj pokušaj tako munjevito propao? Je li mi išta preostalo? Jesam li prelako i prerano odustao? Nisam odustao! Što poduzeti? Da se vratim i kažem joj… Što bih joj mogao reći? Obuzet tim i takvim kaosom nisam vidio ništa oko sebe. Desetak metara dalje dospio sam u vodu do koljena i stao na ježa.

Pas mater! Vrisnuo sam, naglo povukao nogu, no kako je druga bila na kliskom kamenju, srušio sam se na stražnjicu u vodu do prsiju. Dohvatio sam povrijeđenu nogu i savinuo je da vidim što joj je. Prvih nekoliko sekundi nisam ni znao što me snašlo. Zaboravio sam ljepoticu i sve drugo na svijetu. Tek kad sam vidio dvadesetak crnih bodlji načičkanih na peti shvatio sam što me je snašlo. Teško sam mogao gledati jer su mi se oči punile suzama. Peta mi je izgledala kao bakin jastučić za igle. Pažljivo sam izvukao bodlje koje sam mogao dohvatiti, ali isto toliko ih se prelomilo i vrhovi su ostali pod kožom. Ostao sam neko vrijeme sjedeći dok su me lagano oplahivali valići i pribirao se.

Ustao sam i oslanjajući se samo na prste stradale noge vratio se pravo ljepotici.

─ Oprosti, stao sam na ježa. Imaš li neku iglu s kojom bi se mogle izvući bodlje?

Rekao bih da je gledala moj pokušaj da se odem okupati i vidjela što mi se dogodilo, ako ništa drugo moj vrisak mora da je privukao pažnju, ali je nije smekšalo. Ponovo je siknula:

─ Nemam.

Ponovo sam slegnuo ramenima i krenuo prijateljima. Ovaj put sam zaobilazio obožavatelje i provlačio se između njih. Znao sam da ni Nenad ni Zoran sigurno nemaju iglu, pa sam se osvrnuo uokolo. Nekoliko metara dalje smjestila se obitelj, roditelji i troje male dječice. Došepesao sam do njih i zapitao imaju bilo što s čim bih mogao iščupati ježeve bodlje. Majka mi je ljubazno pružila iglicu za prišivanje dugmadi. Dohvatio sam je s dva prsta kao najveću dragocjenost, ali sam zaobišao prijatelje i nastavio ponovo kroz obruče opsjedatelja do nepoznate. Ovi su me sad svi gledali pokušavajući shvatiti što se događa, ne vjerujući očima kako im se svima pred nosovima neki šepajući žgoljavac uvaljuje. Da pogledi pale sažgali bi me. Mož’ si mislit koliko sam se na njih obazirao. Usredotočio sam se na boginju, Ljepotu osobno. Prišao sam joj s ispruženom rukom s iglicom između prstiju.

─ Našao sam. Bi li bila tako ljubazna da počupaš što se zabilo…?

Otvorila je usta da me otpili, ali onda su joj oči zvjerski sinule, a usta razvukla u zlokoban osmjeh. Podigla je ruku da prihvati tanko oruđe.

─ Daj!

Sjeo sam pred nju i pružio joj nogu. Krvnički se bacila na petu. Ne da se nije trudila da bude nježna, nego obrnuto. Zabadala je iglu kao da se sveti, kao da je to Ahilova peta preko koje se ubija junaka. Stisnuo sam zube i sav se napeo, ali nisam uzmicao. Znoj koji je izbijao po meni najmanje je bio od Sunca. Nisam ni pisnuo. Muči me! Muči me! Ma radi što hoćeš! Parala je kožu i čeprkala po ranama da izvuče crne vrhove koji su se poprilično duboko zaboli, ali ju je zadatak sve više obuzimao pa je na pola posla iznenada usporila i nastavila obazrivije. Tek tada sam si dozvolio da nekoliko puta huknem. Naposljetku me je pogledala u lice i blagonaklono se nasmiješila.

─ Odlična si bolničarka! ─ rekoh joj.

Do kraja je nastavila usredotočeno, polako i što preciznije. Ipak je peta izgledala kao da sam je poprskao kečapom. Izvukla je iz torbe tufnicu vate i obrisala krv. Za vrijeme operacije neki snagatori su ustali i ogorčeno otišli, a drugi nam prezrivo okrenuli leđa. Prepoznali su da im je svaka prilika izmakla.

Nakon posljednje uklonjene bodlje zahvalio sam se. Tek tada smo se upoznali. Rekla je da je glumica. Zapitao sam smijem li pozvati prijatelje da nam se pridruže. Osvrnula se prema Prelogu i Tadiću koji su izdaleka izduživali vratove i potvrdno kimnula. Pozvao sam ih pokretom ruke. Za Zorana sam rekao da je Zlatku Boureku poslužio kao inspiracija za likove animiranog filma „I videl sam daljine maglene i kalne“, što je zbog njegova kukasta nosa djelovalo uvjerljivo, za svaki slučaj prešutjevši da je filmski režiser, a Nenada predstavio kao svog šofer. Pokušali smo je nagovoriti da nam se pridruži na ručku, ali je to odbila pod izgovorom da ne ruča. Nas je već počela šarafiti glad, pa smo se pokupili, ali ne prije nego mi je obećala da ćemo se vidjeti navečer na velikom prijemu nakon posljednje projekcije.

Dakle, dočekao sam je ispred ulaza u crnom maturalnom odijelu s tankim bijelim prugama elegantan kao sam vrag. Ona je izgledala veličanstveno. Srdačno smo se pozdravili i već ulazeći u uvelike ispunjenu prostranu dvoranu krenuli ćaskati kao da se odavno znamo sve dok se ona u jednom trenu nije trgnula i uzviknula:

─ Igor Galo!

On je godinu ili dvije stariji od mene, a tada je bio izuzetno popularan glumac, posebno među tinejdžericama. Njih dvoje su se znali, pa nam se pridružio. To kako je počela vrckati oko njega i treptati trepavicama bilo je neugodno gledati. Iznenada sam se osjetio suvišnim. Dosjetio sam se da je možda pristala naći se sa mnom da ne bi došla na prijem bez pratnje. Njemu se nisam začudio, ali me je ona razočarala. Kakve su žene?! Samo zato jer je on izgledao šest puta bolje od mene, imao finije manire i bio već ukorijenjen u svijetu u koji se ona tek željela probiti bilo joj je važno što ima više novaca i došao je u boljem autu. Naglo sam izmislio neki nebulozni razlog zašto se trebam pridružiti Prelogu koji je stajao u udaljenom kraju dvorane pored švedskog stola s čašom u ruci i grabio zalogajčiće sa pladnjeva. Nisu me zadržavali. Ipak, prije nego sam odšepesao do trpeze, rekoh Galu, zanima me da li se sjeća, a ne bih se iznenadio da nije zaboravio:

─ Mislim da sam vidio da te nešto jako hvale u „Omladinskom tjedniku“. Ondje je hrpa besplatnih primjeraka kod ulaza…