Fotografija Soviet visuals
Nekad se realnost preokrene. Ja sam uvijek imala nekakvu duboku naklonost za krhke ljude. Taj termin, “krhak”, koristila sam gotovo rutinski s jakim pozitivnim nabojem, od čega se mojim bližnjima već dizala kosa na glavi. Uslijed preosjetljivosti, krhki slabo podnose realnost, loše su socijalno opremljeni, često ih hvata nelagoda. Plešu na svojim tanašnim žicama, ako netko ne reagira za čas će se izvrnuti u ambis. Krhki su dobri. Dapače, idealni su. Moramo ih uporno spašavati, kako bi oni spasili nas. Moramo ih i obožavati, jer čemu služi svijet bez krhkosti, i kamo će nas odvesti?
A onda se dogodila nekakva beznačajna epizoda, koja je na mene ostavila strahovit dojam.
“Krhkima” je uskraćeno nešto što im u prvom redu nije ni pripadalo. Prestali su biti krhki, i postali izrazito napadački raspoloženi. Krhki, tako idealni u mojim projekcijama, tako paučinasti i inspirativni, postali su direktno opasni, bešćutni, i zli.
Jasno, to narušava kompletan sustav mojih najdubljih uvjerenja.
Jesam li ih segregirala svrstavajući ih u nesnalažljive i nježne, nemaju li i oni pravo biti odbojni i neugodni, podmukli i užasni? Homoseksualci se nisu dužni zanimati za prava zlostavljanih žena, jednako kao što invalidi ne moraju osobito patiti zbog duševno oboljelih.
“Krhki”, ti moji krhki, s vremenom sam ih zabetonirala kao dobre, i lijepe. Uglavnom se to odvijalo u međusobnoj empatiji i obožavanju, ali eto, dogodio se trenutak kad mi vlastita idealizacija, vlastiti fobični i disfunkcionalni srodnici, za koje umišljam da su mi prijatelji jer su disfunkcionalni i fobični, pokušavaju proizvesti najveću moguću štetu. Socijalnu, zdravstvenu, materijalnu. Krhki bi upropastili, ne pripadam im, moja krhkost upitne je kvalitete.
Što dovodi u ozbiljno pitanje sve naše male privatne religije, pa čak i tako priproste, koje se tiču elementarne labilnosti, prava na teško postojanje, i slabo snalaženje.
radio gornji grad 
