Na današnji dan prije točno pola stoljeća u Londonu, u luksuznoj sobi hotela „Smarakand“, u 38. godini preminuo je Jimi Hendrix, legendarni gitarist, pjevač i tekstopisac.

Vjerojatno bi teško bilo naći medij koji drži do sebe i svog renomea, a da nije danas (ili ovih dana, poput RTL Direkta i urednice Mojmire Pastorčić) zabilježio tu tužnu godišnjicu.

Društvene mreže su danas prepravljene „sjećanjima“ na njega.

No, istog tog 18. rujna – bio je petak – kada i Hendrix, u virovitičkoj bolnici, ostavljen od svih, osim od supruge Ljubice, u „bolja sjećanja“ u svojoj 46. godini života otišao je MILAN NIKOLIĆ.

Pionir hrvatskog i jugoslavenskog kriminalističkog romana, za čije su se usluge kao „profesionalnog pisca“ u razdoblju od 1957. pa narednih desetak godina „otimali“ izdavači knjiga, televizijski urednici, pa i filmski producenti.

Jednom riječju, Nikolić je jedan od zaštitnih znakova pop-kulture na ovim prostorima, isto tako jedan od rijetkih koji je cijelu svoju karijeru napravio u (ili – iz) provinciji.

Objavljivan je u Sarajevu, Ljubljani, Beogradu, samoj Virovitici, Osijeku… U knjigama, roto-svescima, podliscima u novinama…

U Zagrebu mu izdavači – što gotovo nije za vjerovati – nisu „otvorili vrata“, makar se većina njegovih romana događala u cjelosti ili barem jednim dijelom upravo u njemu.

Surađivao je s filmskim producentima iz Ljubljane, Sarajeva i Beograda, te s zagrebačkom i ljubljanskom televizijom.

Titulirali su ga u to vrijeme kao “virovitički Simenon”, “Piter Čini iz Virovitice” i slično.

Za razliku od Hendrixa, pola stoljeća od smrti Milana Nikolića – koliko smo uspjeli vidjeti – je prošlo potpuno nezapaženo u medijima.

Da nitko nije prorok niti u „svom selu“, rječito kazuje slijedeće:

na web stranicama Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica (ravnatelj prof. Alen Bjelica) o Nikolićevoj „obljetnici“ niti slova.

Identična je stvar s Gradskim muzejem Virovitica (ravnateljica gdja Mihaela Kulej).

Istu nije zabilježio „Virovitički list“, pa ni lokalni portali: virovitica.info i virovitica.net (njezin urednik Goran Gazdek imao je ideju o tradicionalnoj manifestaciji posvećenoj Nikoliću, a jednu takvu je i – organizirao 2017. na dan piščeva rođenja – 20. lipnja).

Pedeseta godišnjica Nikolićeve smrti nije zabilježio ni Ogranak Matice Hrvatske u Virovitici (na službenoj fb stranici), makar su ovog ljeta organizirali međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču.

„Kristalna pepeljara“ inače je naslov jednog od sjajnih romana Milana Nikolića.

Bojim se da na virovitičkom groblju danas nije zapaljena ni svijeća na njegovu grobu…

Sramotno, ali tu smo – gdje smo…

Osobno, Nikolića sam otkrio u ranim tinejđerskim danima. U podrumu kuće, koju su moji roditelji kupili, bivši vlasnici su ostavili ponešto starih novina i knjiga.

Među njima i nešto naslova iz biblioteke „Džepna knjiga“…

Hvala im na tome, jer sam tu pronašao i tri knjige pisca koji mi je dotad bio nepoznat, nikada ga moji profesori u školi nisu spomenuli.

Milan Nikolić!

Riječ je bila o „Drug Pi“, „Špijun X javlja“ i „Četiri pokojna šerifa“…

Radnja prvih dvaju romana se događala u vrijeme rata u Zagrebu, a „šerifi“ su isto imali vezu sa zbivanjima u Drugome svjetskome ratu, makar se vecina priče odvijala u „današnjici“.

„Drug Pi“ i „Četiri pokojna šerifa“, sjećam se, nisam mogao ispustiti iz ruku do zadnje stranice…

„Šerifi“ su me definitivno oduševili, serijski ubojica širom Jugoslavije (Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Osijek) čini zločine… A tek razrješenje slučaja?!

Naravno, zainteresirao sam se i za druge Nikolićeve romane. U školskoj knjižnici nisu ga imali, ali u gradskoj knjižnici našao sam još poneki naslov…

Zbunjivala me i činjenica da je „Džepna knjiga“ izlazila u Sarajevu.

Ništa manje nije me zbunjivala činjenica zašto nema novih knjiga Milana Nikolića.

Tek kasnije, na prvoj godini studija, saznao da se radi o piscu iz Virovitice!?

I da je nažalost preminuo…

Moja potraga za „najpopularnijim domaćim piscem dela zabavnog žanra“, „jedinstvenim autorom u savremenoj literaturi“, „domaćim autorom dela detektivsko-zabavnog žanra“ (kako su ga sve epitetima čitateljima predstavljali urednici „Džepne knjige“) je započela…

Potraga još uvijek traje…

P.S.

Čuo sam se danas s Branislavom Glumcem (šifra “Zagrebčanka”).

Drago mu je bilo što sam ga podsjetio na “obljetnicu” smrti njegovog prijatelja i sugrađanina iz mladih dana.

Na fotki: naslovnica prvog hrvatskog izdanja jednog od Nikolićevih ponajboljih romana “Ulaznica za pakao”.