Dobro se sjećam datuma: sedmi rujna. Dan ranije počela je školska godina. Ja dolazim sa zakašnjenjem. Stojim na hodniku, kao na iglama, s razrednicom i ravnateljem. Vrata učionice su otvorena i imam pogled na grupu učenika. Čujem razgovijetno svaku njihovu riječ.

-Pred vratima je razrednica s novom učenicom – saopćava svojim kolegama najviši među njima.

-Kakva je – okružuju ga.

-Slatkica, vezala žutu kosu u rep, okice plave, sva je ko šećer …

–Evo ulaze, brzo u klupe…

Žamor se pomalo stišava. Razrednica čeka nekoliko trenutaka i smješka mi se blagonaklono.

-Vidiš kako su živahni – kaže.

Konačno se obraća razredu:

-Imate novog kolegu. On je Miško i budite dobri prijatelji.

I što dalje treba pričati? Maltretirali su me na sve moguće načine. Najprije je to bilo samo (samo!) verbalno: homić, mlakonja, tetkica… Slijedilo je potezanje za rep i skrivanje torbe, a potom su mi podmetali nogu. U posljednje vrijeme su mi podbijali ruku s krafnom ili burekom da se moja marenda pošalje mravima i zavlačili ruku u džep da se po tlu prospe moj džeparac. Pred tri dana su me pretukli.

Prekjučer razrednica zove na razgovore. Najprije mene, onda njih. Pojedinačno, zajedno, anonimne ankete, svašta. Zvala je i ravnatelja, upao u razred, raskolačio oči, dere se:

-Da ga nitko nije krivo pogledao, kamoli taknuo! Jesmo se razumjeli? To je klasični bulling.

-Bi li mene tako zaštitio? Bi se ja mogao potužiti? Mene bi mogli razapeti, ne bi se pojavio – govorio je Zloki čim je ravnatelj izašao.

Na odmoru su se sjatili oko mene.

-I što si se tužio, znaš li ti što radiš – zveknula je Smokijeva prijetnja.

-Nisam se tužio, pametna je… – rekao sam prkosno.

-Kako pametna, pametnjakoviću – upao je Bruno.

-Čula je što ste mi ranije govorili pa je povezala.

-A i ona mi je mustra, sama je čula, kako onaj iz zemljopisa nije čuo – negodovao je Kruno.

Podsjetili su se preda mnom na sat zemljopisa: profesor završi lekciju, šeće po razredu, vrti onaj štap za pokazivanje na karti, malo ga vrti, malo se nasloni na njega, kao šepesa, namigne im, a oni tiho pričaju… onako, polutiho, da ih se može čuti: „Peško, majčicu ti pedersku nabijem“, smije se Marko, „Neka visi peško – domeće Smoki, „Mrtav peder, dobar peder“, zašećeri Zloki.

-A ona čula, ona ne može ne čuti – negoduju i sjećaju se.

I ja se dobro sjećam. Svake riječi.

-Kako ga zoveš – pita Zlokija.

-Peško – priznaje.

-A ti, Marko, kako ga ti zoveš – nastavlja nemilice.

-Pejo Pederčina – priznaje i on.

-A kako se on zove?

-Miško. Kakvo je to ime?

–Lijepo, od milja, dala mu ga sestra. Imaš li ti sestru?

-Imam, moja je normalna.

-A njegova?

-Ko muško je. Kojeg je ona roda? Lezba. Oni ne mogu biti normalni.

-Djeco, djeco, a ja vas već gledala kao zrele momke – skoro je zavapila, kao da su nju napali, zaboravila što je za sestru htjela reći, i počela smišljati odgovor.

Pričala je naša razrednica o toleranciji, razumijevanju, istosti, drugačijosti. Ismijavala je pitanje: kojeg je ona roda? Pusti rod, rekla je. Možda možeš reći: kojeg je ona soja? I – to je automatski pohvala. Znači: ona je osobita, posebna individualnost. Uzmi onog divnog Božu. Koga briga za njegov rod i njegovu spolnost! Slušaj kako pjeva! Na koncu, sjetite se Nurejeva, Čajkovskog…

-I što vi uopće za sada znate o svojoj spolnosti – naglasila je i izvukla iz torbe Spleen Pariza.

Zanimljivo je to što nam je pročitala. „Svi su muškarci“, kaže Baudelaire, „jednom bili u Kerubinovoj dobi. Momak u tom životnom razdoblju, kad u blizini nema drijada, bez gađenja grli i hrastovo deblo. To je prvi stupanja ljubavi.“

Mogao bih reći da sam bio gotovo sretan dok je razrednica pričala i čitala, ali kad je sat završio njeno mjesto za katedrom okupirao je Zloki i nastavio po svom kao da ništa nije doprlo do njega.

-Ha, zna ona da Miško ide na balet, zato nam je spomenula Nurejeva, a mene je samo potaknula da zamislim scenu na pozornici. Vidim plesača, crni rubovi očiju, pojačane obrve, naglašena muškost, triko, kita…uhuhu… diže u zrak plesačicu, pa mu se ona mota oko nogu, isprepliće, trlja, noga u preponi, a on miran ko sfinga, i onda ja zamišljam kako diže u zrak muškarca, e, onda je to drugačije, jebote, onda se i on svija, muzika ide u ono, kako se kaže, crescendo, orkestar zaboravlja na violine i udara u trube, sve bruji, sve trešti, uhuhu, a on pada na tlo u grču i skriva prepone, jebote… marš, nabiguz… derpe… pederčina jedna bolesna…

Njegova škvadra viče mu bravo, bravo, ubi pedera, a onaj vječito šutljiv Vito kaže: pa što ih zamišljaš, zamišljaj curu, jebote, kako si uopće došao u ovu školu… onda oni viču: sigurno si nas ti cinkao, sad si ti na redu… onda opet ulazi razrednica, zapravo je bila pred vratima i sve čula, sad već puca od bijesa, ne zastaje da planira što će reći, odmah ispaljuje: vi zapravo niste sigurni koliko je stabilan vaš moralni obzor, taj silno moralni obzor, ili, da budem jasnija: vi se plašite da ne znate što je u vama latentno prisutno, ili da bude još jasnija – zapitajte se što je s vašom seksualnošću i nema li za nju iskušenja… I kakvo vam je to bravo, bravo?Zaglibili ste, momci, zabludjeli žestoko. Brzo k ravnatelju, Zloki prvi!

Moram priznati da su u tom trenutku ohrabrujuće zvučale riječi naše razrednice i da sam primijetio kako se djevojke nakon nastave obrušavaju na bijesnu grupu i da ih Vito napušta s prezirom, pa ipak nisam mogao biti mirniji. Snažno mi je po mozgu odjekivalo ono „zaglibili, zabludjeli“, ali u glib su se uvalili mnogi, nije to usamljena pojava, i zato odjekuje po mozgu i ono bravo, bravo, lupa, bubnja, silovito, jako, jače, nemilice… I dalje sam se osjećao okružen čudovištima koja o meni znaju ono što ni sam ne znam. Njihove su riječi bile jače.

-Jesi peder – pitali su prije nego su počeli s cipelarenjem.

A ja?

-Ne znam – rekao sam.

I tu je taj problem koji su u moj život lansirali. Stigao sam doma, obmanuo roditelje i sestru da je sve okej, s police u dnevnom boravku uzeo Spleen Pariza, otišao čitati, tragao po tekstu za dobrim i zlim demonima, prepuštao se onim zlima i čekao noć. Sada sam u maloj šupi koju sam s ocem gradio od grubo istesanih hrastovih greda. Sa stropa vise kuke za sušenje pršuta. Ja stojim na nekom starom stolcu i pazim da mi se ne pomakne pod nogama dok slažem u cjelinu sve detalje svoje mučne priče. Želim shvatiti cjelinu da odem mirne savjesti: nisam mogao drugačije.

Jesi peder?

Ne znam.

A što ako jesam? Kad razmišljam o tome osjećam omaglicu i nekakvu neodređenost: možda jesam, možda nisam. Želim biti slobodan da spoznam sebe i da izaberem, a nemam snage da se za tu slobodu izborim. Ili možda imam? Mogu li već sada odgovoriti na pitanje što sam. Pa rekao sam: ne znam. Na temelju čega da saznam? Kad osjetim plamen među bedrima, u preponama, ja sam to do sada zvao muškošću, nemam pod spuštenim kapcima ni mušku ni žensku osobu, ja vidim samo nebo, ili se dižu valovi, plove oblaci, vrtloži vjetar, sviraju morske orgulje, obavijaju me puzave lijane, i podiže me ushit i naslada i opuštajuća malaksalost. Što na osnovu toga znati?

Stolac pod nogama trza se, ne još, ne mrdaj, kažem mu.

Pederčina, evo ti šamarčina.

Gej, evo za te sprej.

Baletan! Koja obitelj! Leglo pederastije.

Oni su glasni, oni su čudovišta koja nameću svoje stavove, oni su demoni proganjanja, njih ima više, oni vladaju, s ovog svijeta treba otići…

Držim ravnotežu na stolcu i čitavo vrijeme držim zatvorene oči. Najednom ih otvaram, nečim dotaknut. Bacam pogled prema rupi među gredama. Mjesečina i komadić neba. Hipnotiziran sam. Provlačim se kroz rupu među gredama, na Mjesečevoj zraci, i vidim sebe kako ležim na travi, gore čitavo nebo, slušam Baudelaireove riječi opajajte se… opojen treba uvijek biti… ustajem, dižem stopala u baletni korak, stojim na vršcima prstiju pa činim skok s noge na nogu, onda izvodim virtuozni okret, to je prava piourette, onda se podižem još više i izvodim okret u zraku, kako uspješan tour en l’air, jednom, dvaput, triput, lebdim nad travom, i moja kosa pleše, neću odrezati rep, volim dugu kosu, sutra idem na balet, kako ste uopće dospjeli u ovu školu, zaglibili ste, zabludjeli, zaglibili, zabludjeli, što se ovo događa, komadić neba i prodorna zraka vode bitku protiv moje odluke, tope se dosadašnji otpori, otječe tjeskoba, bude se demoni djelovanja i borbenosti, uskrsava ushit i želja da spoznam što sam…

Mjesečeva zraka protiv omče oko vrata. Dotiče me lagano da se ne zatrese stolac, obavija me oko struka da učvrsti moje tijelo kako bih kontrolirao stopala i kako se ne bi odmaknulo postolje smrti. Polako olabavljujem omču oko vrata.