Teško, naime, da se riječ “borba” može razumjeti u nekom miroljubivom, nekonfliktnom, neagresivnom smislu. To je dio ratničke terminologije i implicira protivnika, tj. neprijatelja, napad, sukobljavanje i pobjedu ili poraz. Sinonimi za “borbu” – bitka, sukob, rat, tučnjava, krvljenje, klanje i sl. – dodatno ukazuju na moguće neprimjeren način suzbijanja nasilja. Odnosno, da izraz “borba protiv nasilja” zvuči (a u stvarnosti nerijetko i funkcionira) kao: nasilje protiv nasilja.

“Borba” je inače omiljena mantra, sažeta u narodnim mudrolijama “život je borba” i “za sve se treba boriti”. Međutim, borba nije atribut života od pamtivijeka do kraja svijeta; ona je modus egzistencije u društvu kapitala koje je utemeljeno na robnoj razmjeni i tržišnoj konkurenciji, gdje su ljudi međusobno suprotstavljeni u težnji za zaradom – bilo u obliku plaće ili profita – da bi opstali, (pre)živjeli A ta se borba prenosi iz ekonomske u razne druge sfere života, pa ispada da se stalno za nešto ili protiv nečega trebamo boriti, čak i ako to baš i nema smisla (kao “borba” za/protiv sebe, za ljubav, za svog muškarca, protiv homofobije itd.) ili je u sebi kontradiktorno (kao “borba protiv nasilja”).

Zanimljivo je da u engleskim nazivima ovakvih važnih datuma nema fajta, a u nekima umjesto riječi “against”, koja implicira antagonizam i sukob, stoji “for” (npr. “International Day for the Elimination of Violence Against Women”).

Ne radi se, naravno, samo o riječima, o tome da se nešto “samo tako kaže” (čime radosno izbjegavamo misliti o onome što govorimo). Te riječi imaju svoj pandan i posljedice u stvarnosti, u stavovima i ponašanju ljudi i u djelovanju društvenih institucija. Primjerice, “rat protiv nasilja” lako se pretoči u stav da treba istući nasilnika – da “sam osjeti kako je to”, jer se “klin klinom izbija”, jer je “pravedno” da mu se vrati istom mjerom i sl.

Jednako tako, aktivnost “protiv” nečega ima naglasak na uništavanju, eliminiranju, pobjedi nad onim negativnim (nasilje, karcinom, zagađivanje okoliša itd.), i utoliko se bitno razlikuje od aktivnosti “za” nešto (miran suživot, izlječenje, zdrav okoliš itd.) koja ima naglasak na stvaranju pozitivnog – u stavovima, ponašanju ljudi i u sferi društvenih zakona i mjera.

U tom kontekstu valja se zapitati kako u stvarnosti izgleda naša “borba protiv nasilja nad ženama”, odnosno što naše društvo čini za prevenciju nasilja?

Imamo li građanski odgoj koji djecu uči ljudskim pravima, nenasilnoj komunikaciji, uzajamnom poštivanju i empatiji (ili je dostatan vjeronauk koji uči da je žena drugorazredna božja kreacija, koja treba slušati, trpjeti i “okrenuti drugi obraz”)?

Imamo li adekvatnu socijalnu i psihološku pomoć žrtvama, sigurne kuće, policajce koji znaju/žele razlikovati kazneno djelo nasilja od kršenja javnog reda i mira, suce koji će kazniti zlostavljača, a ne žrtvu, koji će zlostavljačima izricati maksimalne, a ne minimalne kazne?

Imamo li državu koja svojim zakonima, mjerama i financijskom podrškom smanjuje nasilje nad ženama i pomaže žrtvama nasilja?

Eh, nemamo! Ali imamo “Dan borbe protiv nasilja nad ženama”. A kad taj dan prođe, netko u državnom vrhu opet može reći kako je nasilje u braku “privatna stvar”, pa ispada kako nije “javna stvar” ni činjenica da je “svakih 15 minuta pretučena jedna žena u Hrvatskoj” i onda o tome ne treba posebno brinuti… barem do sljedećeg “Dana borbe protiv nasilja nad ženama”.