Julio Radilović, koji upravo danas – na isti dan kada se otvara 23. Zagreb Comic Com – navršava punih 92 godine života (SRETNO, SRETNO… ZDRAVLJA I DOBRIH VIBRACIJA…) najstariji je živući klasik hrvatskog i nekadašnjeg jugoslavenskog stripa.

Stripaš s velikim „s“, s zasluženim mjestom i u najselektivnijim enciklopedijama i povijestima evropskog, pa i svjetskog klasičnog stripa druge polovice XX stoljeća.

Za ponadati se je da će njegova karijera i njegov opus u godinama i desetljećima koja su pred nama postati predmeti razmatranja u diplomskim radnjama, u raznih knjigama, seminarima na likovnim i medijskim akademijama.

U svijet stripa Radilović je ušao 1953. kada je nakon Neugebauera, Maurovića i Marksa nastavio crtati strip „Neznanac“ u Horizontovom zabavniku, da bi u svojoj punini startao ujesen 1956. godine.

Tada je na stranicama Plavog vjesnika (urednika Mladena Bjažića) u razmaku od tjedan dana startao s dva stripa koja su pretvorena u serijale „Izviđačke pustolovine“ i napose „Kroz minula stoljeća“.

Scenarist obaju stripova bio je Zvonimir Furtinger.

Sve ostalo je, kako se kaže, povijest…

U narednih 35 godina slijedili su stripovi, poput „Kapetana Lešija“, „Izviđačkih pustolovina“, „Din Kola“, „Herlocka Sholmesa“, „Diverzanata“, najdugotrajnijeg serijala „Partizani“, „Međugorja“ i drugih, kojima se ispisane neke od najsjajnijih stranica stripa s ovih prostora, stripova koji su objavljivani na više stranih jezika, čak i preko oceana… i koji su postali dio mitologije naše pop kulture u razdoblju svoga nastanka.

Scenarije su mu, uz Furtača, još pisali Žika Mitrović, Marcel Čukli, Norbert Neugebauer, Đorđe Lebović, Krešimir Zimonić…

Dobitnik je više nagrada i priznanja, zadnja mu je nagrada „Andrija Maurović“ – za životno djelo na području hrvatskog stripa 2010. godine od strane udruge „Art 9“.

Istinska je šteta što je Radilović svoju karijeru de facto završio u svojim ranim šezdesetim godinama (strip zagonetke koje je po scenariju Borisa Nazanskog objavljivao nakon toga u zagonetačkoj reviji „Kvizorami“, ipak se ne mogu “mjeriti” s dotadašnjim radovima), jer je još puno toga mogao dati stripu. Kako na našim, tako i na širim europskim obzorima.

Naravno, i okolnosti s početka 90-ih, prije svega mislim na osamostaljenje Hrvatske i domovinski rat, zbog čega je tržište bilo jako „suženo“, nisu mu išle na ruku, ali…

Julia Radilovića i njegovu suprugu Zdenku upoznao sam u njihovom stanu u Petrinjskoj ulici br. 85 na prvi dan jeseni 1982. godine, dva dana nakon što sam završio sa služenjem vojnog roka u Subotici.

Nakon Andrije Maurovića i Ivice Bednjanca (koje sam upoznao u gimnazijskim danima), JULES je treći stripaš s kojim sam se rukovao… i s „ushitom“ se družio.

Nenajavljeno sam u prijepodnevnim satima tog 23. rujna pokucao na vrata obitelji Radilović, s zamolbom za razgovorom za beogradski list „Intervju“, kojeg je uređivao Pero Zlatar.

Tada smo popili kavu. Intervju smo napravili istog dana u popodnevnim satima („nakon ručka i kratkog Julesovog odmora“, kako je gdja Zdenka rekla), zatraženih sat vremena se pretvorilo u pet-šest sati…

Materijala je bilo toliko da sam u dogovoru s Zlatarom intervju ponudio uredniku zagrebačkog kulturnog dvotjednika „Oko“ Josipu Brkiću, listu koji mi se činio puno primjereniji za tematiku stripa.

Brkić je bio malo „sumnjičav“ preko telefona, možda više zbog mojih godina (nepunih 20), manje zbog strip-umjetnika, ali je intervju objavio odmah u slijedećem broju „Oka“ (28. listopada), s napomenom da su ga morali „malo skratiti“.

Izašao je pod naslovom „Partizani u Europi“.

Ispalo je da je to bio prvi „veliki“ intervju objavljen u nekim od novina s tim umjetnikom…

Nakon toga u više navrata surađivao sam s Zdenkom i Julijem Radilović, među ostalima organizirao sam Julesove izložbe u Rijeci (to mu je bila druga samostalna izložba u životu), Pazinu, Grožnjanu…