Sjećanje je dnevnik koji svako od nas nosi sa sobom, rekao mi je davno Oscar Wilde. I naravno da sam i ja kao i on, i danas, ubijeđena da je imao pravo.

Iznad našeg stana, u našem haustoru, živjela je obitelj Herman, njemačkog porijekla. Njihova kći Čuča, čiji je otac bio inženjer, bila je nekoliko godina starija od mene. Tokom Drugog svjetskog rata, obitelj Herman posvojila je sina, jednog malog Srbina, čiji su roditelji bili nesumnjiovo istrijebljeni u zloglasnom logoru, Jasenovcu; zahvaljujući ovom usvajanju mali će moći preživjeti. O njemu ne znam ništa više, to jest ne više od onoga što će mi Ivanka, koju smo dakle zvali Čuča, sama reći o svom bratu, otkrivši mi i da će nakon osnovne škole napustiti Sarajevo i otići u Rijeku, gdje će izučiti zanat “puhača stakla”.

Odmah mi je u ušima to zazvučalo kao čarolija: “puhač stakla”! Stoga ću, čim ga prvi put sretnem na stubištu, upitati o njegovom budućem zanatu, a kad čujem odgovor, još više ću biti zadivljena saznanjem da je na primjer „čaša jedna vrsta vruće pare, koju možemo oblikovati do mile volje svojim plućima … “. Izrada vaza ili puhanje stakla nesumnjivo je nešto puno komplikovanije. Ipak, za mene će to što sam u tom času čula i saznala biti, i ostati svojevrsna čarolija, štaviše, poslužiće mi kao osnova za mnoge moje pričice koje ću ispredati potom svojim malim drugovima, uvjeravajući ih da su bajke poznatih pisaca.

Niko u to vrijeme od nas djece nije znao našoj susjetki pravo ime. Rijetko se igrala s nama, baš kao i djeca slikara Mujezinovića, Ismar i Ozrenka, koji su takođe živjeli jedno vrijeme u „kuli“.

Čuča je bila prilično mala i mišićava. U sjećanju mi se zadržalo njeno sportsko i prilično muškobanjasto držanje, pjege na obrazima, kratka kosa poput kacige koja joj je tad pokrivala čelo i uši, omanje oči, a nos i usta bezbojni. Hodala je brzim i odlučnim korakom, raširenih ruku, kojima je snažno mahala, kao da će svakog časa poletjeti, pomalo nalik na pticu podrezanih krila. Ova «gallina », s glasom medine supruge, kao da hoda na rukama, kažem jednog dana svojoj tetki, učiteljici u mojoj školi, u Koturovoj, koja će biti, ne prvi put, šokirana mojim “sramno izgovorenim riječima”. Nezaboravna opomena koju mi je uputila, dugo će me uznemiravati, ali nikad mi neće izbrisati ovu neobičnu sliku moje susjetke. To je istovremeno i najjače, živopisno sjećanje koje će mi o njoj ostati : taj energični vojnički korak i duboki, oštri glas tinejdžera u mutaciji.

Ono što će me još kao dijete iznenaditi jeste da je slikarev sin, Ismar Mujezinović, bio zaljubljen u Čuču, kako mi je sam jednom povjerio. Nekoliko puta „pobiće se radi nje “ sa djecom iz susjedne ulice – pomalo poput životinja koje se bore za ženku. Ali za razliku od moje susjetke s gornjeg kata, sin slavnog slikara u mojim je očima bio je jako lijep mladić, s pogledom koji je naslijedio od oca, a možda i majke, koju u stvari nikad nisam vidjela. Kasnije je postao slikar, jednako poznat kao i njegov otac, ali za razliku od oca koji je bio zainteresiran za revoluciju i heroje rata, Mujezinović mlađi pokazao se kao veoma talentovan slikar lascivnih tema, naprosto opsjednut ženama i seksualnošću. Za mene je, kao i za sve naše stanare, bila vrlo zanimljiva činjenica da se njegovo ime sastojalo od prvih slogova koji se pojavljuju u imenima njegovih roditelja: Is (od Ismeta) i Mar (od Marije), što daje Ismar. Od tada je ovo ime u Bosni postalo jako u modi i danas postoji bezbroj već sredovječnih momaka koji ga nose, kao što mnogi drugi nose imena nekih Titovih prijatelja, Nasera, Indire, Nehrua, itd. Dok će imena Staljin za dječaka i Staljinka za djevojčicu biti zauvijek zbrisana nakon 1948, kada je Tito rekao svoje čuveno « ne » Staljinu. Ismarovo Prezime mu je bilo kao i djevojačko ime moje mame. Nikad neću saznati da li smo stvarno rođaci?

Biće mi zanimljivo da čujem iz Ismarovih usta da je Čuča bila jedna od najljepših djevojka u gradu, i onda kad bude već u braku sa jednom od najljepših, ako ne i najljepšom jugoslavenskom glumicom, Špelom Rozin.

Porodica Ismeta Mujezinovića neće dugo živjeti u našoj zgradi, jer će se preseliti u Tuzlu, rodni grad ovog velikog slikara. Još jedan poznati umjetnik, Subotić, takođe će kratko živjeti u kuli prije nego što preseli u Beograd, gdje će postati veoma čuven. Njegove djece slabo se sjećam. Tačnije, ne znam da li ih je uopšte imao.

Ali se zato dobro sjećam susjetke Ivanke, Čuče, kao mlade cure, ne samo zato što je i danas ponekad sretnem i što razimijenimo drugarski po koju riječ. Ona će se udati veoma rano. Njen suprug Drago Štekl postaće takođe naš susjed, i živjeće iznad našeg stana. Vidno stariji od nje, bio je to vrlo duhovit čovjek, ali i jedan od vodećih dermatologa u zemlji. Nažalost, umro je za vrijeme rata, ni malo u dobu za umiranje. Kao vrlo mlada, divila sam se i smijala naglas njegovoj „zloći“, kojom je izvanredno postavljao dijagnozu našeg društva. Pa i cijele Planete.

Moja najživlja sjećanja na doktora Štekla ipak su vezana za moje nesvjestice koje su bile uobičajene u mojoj adolescenciji. – Baš kao u romanima o mladim i dokonim bogatašicama iz 19. stoljeća. – Tek tada je moja uspaničena majka odlazila gore, da potraži liječnika i zamoli ga da me vrati k sebi.

Za razliku od stanovnika predgrađa, stanari naše zgrade nisu nikad išli od vrata do vrata, ispijajući kafe. Svi su, dakle, bili vrlo ljubazni jedni s drugima, ali i distancirani, što će još manje biti slučaj u provinciji i na selu, gdje će “zahvaljujući” bliskim komšijskim odnosima, mnogi biti u posljednjem ratu “etnički” počišćeni i izbačeni iz svojih kuća. Često se našalim i kažem da će ovi previše bliski i « nezdravi » odnosi među susjedima biti uzrok “etničkog čišćenja” … Morate biti porijeklom s Balkana da biste razumjeli crni “humor”. Ali ni to ne garantuje da je metafora dobrodošla i razumljiva.

Za Dr Štekla će uzrok mojih nelagoda gotovo uvijek biti isti: pad krvnog pritiska, ako ne i bol u donjem dijelu trbuha. Ti bolovi kod žena i danas se smatraju potpuno prirodnom stvari, tako da ne morate drugdje tražiti razloge. Žene su stvorene da pate! Ništa normalnije od toga ! Uvijek čujem drhtav glas raznih dama oko sebe kako uzvikuju: “Pa to nije ništa. Ti si samo žena. I sama sam se onesvještava od bolova u maternici”.

Srećom, medicina i muški duh od tada će malo napredovati i više se neće reći da je potpuno normalno imati bilo kakve bolove. Jer svaki bol jeste znak neke patologije.

Moja ulica

Život našeg nebodera usko je povezan sa životom naše ulice, tačnije sa dvjema ulicama, Vase Miskinom, današnjom Ferhadijom, i Šaloma Albaharijevom, današnjom Ćemalušom. Upravo na uglu ove dvije ulice nalazimo u to davno vrijeme vrlo poznate likove iz našeg grada: štofare, šibicare, male i velike razbojnike, kao i « gradske lude ».

Onaj kome je sadašnjost jedina aktualnost, nije svjestan doba u kojoj živi, rekao je Oscar Wilde. Ovom piscu i njegovim duhovitim opaskama vraćam se često, naročito kad se prisjećam djetinjstva, i uopšte prošlih dana.

Svi znaju da za vrijeme komunizma slobodna trgovina nije postojala u Jugoslaviji. Međutim, gotovo svi stanovnici – s izuzetkom moje porodice i još dvije-tri – odlazili su u Trst gdje su na poznatom buvljaku kupovali ono što nam je nedostajalo. A nedostajalo je dosta toga, počev od “kvalitetnih” tkanina, preko cipela i čarapa, kaputa i košulja, haljina i suknji, sakoa i jakni, bluza i “kompleta”, ili « setova », kako smo zvali komplet od dva džempera od kojih je jedan bio na kopčanje…, do raznoraznih uređaja i mašina. Ipak, činilo se da nam najviše nedostaju lutke. Najveći uspjeh od svih artikala kupljenih u Italiji bile su “lutke iz Trsta”, veličine pravih ljudskih beba. Odjevene u haljine od tila, izgledale su kao seoske mlade. Kosa im je najčešće bila plava i kovrdžava, “mekana pri dodiru”, najlonska, ali njihova najveća vrlina bila je što su znale reći “mama”. Na talijanskom, naravnom ali kako i mi kažemo i danas, iako arapski postaje važniji od našeg maternjeg jezika.

Nikada nisam imala takvu jednu lutku; iako smo ljetna ferija provodili nedaleko od Trsta, nikada nismo tamo otišli, čak ni da kušamo « gelato » – čuveni “talijanski sladoled”. Često smo, međutim, išli u Veneciju, grad nepoznat većini mojih sunarodnjaka, a onima koji bi tamo zalutali, bio je to kloaka prepuna smrada. Na povratku iz Trsta, naši sunarodnjaci izlagali bi svoje blago na ormarima svojih stanova, dok su lutke iz Trsta zauzimale počasno mjesto na kauču u dnevnoj sobi – kako bi gosti i komšije koje su tu svraćale na kafu mogli da im se dive do mile volje -; nekada im je prijestolje bilo nasred velikog kreveta spavaće sobe, čija bi vrata bila tada otvorena za posjetioce. Oni koji su putovali do Trsta “oblačili su se” na bezbroj načina, skrivajući novce koje kuda, u svojim sendvičima, ponekad u pasti za zube ili u donjem rublju, žene su ih skrivale u gaćicama ili grudnjacima, ponekad i u “srcu svoje ženstvenosti”.

Za one koji nisu imali tu sreću da putuju u Trst, naši tapkaroši su organizovali prodaju ovih rijetkih divota. To su inače bili vrlo spretni kapitalisti avant l’heure, da, prije dolaska kapitalizma, u stubištu naše zgrade. Satima su znali stajati na uglu naše ulice i zujati kao bumbari : “Štofovi, štofovi”! Tako su pecali kupce, i kad bi u tome uspjeli, uvlačili bi ih u naš haustor da im pokažu te velike rolne tkanine, kakve su se prodavale i u našim radnjama. Mislim da kupcima nije bilo dopušteno da kupe manje od deset metara štofa.

Njihovi suparnici stajali su preko puta, na drugom ćošku ulice i zujali u uši prolaznicima istim neprijatnim, prigušenim glasom: Šibice, hajmo šibice ! A onda su uvlačili, kad bi prvi završili svoj posao, neke naivne ljude u haustor, vadili svoje prazne kutije šibica. Ispod jedne od njih bi stavili kuglicu, i ogromnom brzinom potom pomjerali « šibice » u svim pravcima, uzvikujući sve vrijeme : « Gdje je kuglica, gdje je kuglica ?… Nema kuglice! » Ovo posljednje bi se čulo nakon nekog vremena kada bi neko od prisutnih pokazao na « šibicu » i mađioničar podigao kutiju da mu pokaže da kuglica nije tu. Prizemlje naše zgrade bilo je prostrano, dovoljno veliko da primi sve te « trgovce », mađioničare, i mnogobrojnu publiku. Gotovo svi gledaoci bili su odjeveni u sive i izhanđale kapute, čiji su rukavi uvijek bili kraći nego njihove ruke. Kosa im je bila pomalo loknava, lica podbuhla, koža tvrda poput slonove, oči kojim bi škiljili, male, dok su im ispod nogavica virile galoše i bijele vunene čarape. Usredotočeni i šutljivi pratili su munjevito kretanje kutija od šibica, strpljivo čekajući da se zaustave i iz čarobnjaka prolomi vrisak: “Je l’ tu ?” Jedan od njih bi požurio opet da pokaže jednu od kutijica, čarobnjak bi je okrenuo, i gle čuda, dešavalo se nakon desetog pokušaja, da se kuglica odjednom nađe tu. Kuglica koju bi tu i tamo “pronašao” tapkaroš broj dva, ili da bude jasnije: šefov asistent.

Cijela predstava trajaće sve dok neko iz publike ne vrisne „Milicija“! I “gledaoci” se ne razbježe skupa sa mađioničarima, kud koji mili moji. Najčešće su bježali prema dvorištu. « Kancelarija » šibicara i štofara imala je tri tajna izlaza : prema podrumu, dvorištu, i na terasu.

Oni su bili “u modi” šezdesetih i sedamdesetih godina, kada se droga još nije « demokratizirala », a možda nije još uspjela ni preći granice naše zemlje, niti su se djeca dosjetila da mjesto droge upotrebljavaju ljepak ili je sami spravljaju od nekih lijekova koji su bili u slobodnoj prodaji u apotekama.

Šef ovih „biznismena“ bdio je na ulici da ne naleti milicija. Jedan od njih zvao se Šintor. On će ubrzo postati slavan u cijeloj Jugoslaviji nakon što ga je Kusturica uzeo da glumi glavnu ulogu u filmu “Sjećaš li se Dolly Bel”.

Svi ti sitni tapkaroši, džeparoši i šibicari imali su svoju etiku, nikoga nisu napadali, bili su veoma ljubazni prema nama stanarima, za razliku od novokomponovanih lopova, lišenih svih moralnih osjećanja. Nekoliko godina nakon rata devedesetih godina, Šintor će dati jedan dugački intervju u “nezavisnom listu” Dani, gdje će kritikovati ponašanje i “radne metode” novih mafioza, istodobno osuđujući “demokratiju” ove nove, nezavisne zemlje.

Od prilike 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, nekoliko sličnih «delikvenata », bili su moji školski drugovi. Dok smo bili đaci, često sam im pomagala da isprave loše ocjene, posebno iz matematike, bilo radeći s njima izvan nastave u mojoj radnoj sobici, ili, pak, dopuštajući im da prepisuju moje kontrolne zadatke. Zato su me oni uvijek štitili na ulici kada bi neki njihov kolega pokušao da me napadne, ili da premlati mog momka ako bi im se taj učinio kao « šupak », pretjerano uredan i nalickan za njihov ukus. Tad bi moji jalijaši povikali : « Ostavite Jasnu, ona mi je uvijek puštala da prepisujem zadaću iz matematike! “

Gradske lude

Blizu jalijaša, šibicara, na raskršću Vase Miskine i Šaloma Albaharija, često smo mogli vidjeti i neke poznate mladiće poremećenog uma. Kako se na Balkanu rijetko koriste eufemizmi, njih su jednostavno nazivali luđacima. Jedan od njih je bio i sin poznatog psihijatra. Visok i debeo, s velikim trbuhom i “X” nogama, uvijek je imao na sebi izgužvan mantil, i prekratke hlače. Znao je napamet imena gotovo svih stanovnika Sarajeva, njihova zanimanja, porodice im i djecu. Ako bi slučajno primijetio prolaznika kojeg nikad nije ranije vidio, zaustavio bi ga da ga pita za ime i prezime, datum rođenja i profesiju, koja mu je adresa i kolika mu je plata, koliko ima djece i kako se zovu …

Jedan drugi mladić bio mi je “bliži” od psihijatrovog sina, i mnogo prisutniji u našoj ulici. Bio je prilično visok i mršav, odjeven u rite, dok mu je usko lice bilo izobličeno; kao da na njemu ništa nije na svom mjestu, ni kvrgavi, krivi nos, koji kao da je bio smješten sa strane obraza, ni brada koja mu je visila, kao odcijepljena od usta. Glava mu je bila uvijek iskrivljena udesno, i gledao je uvijek «ukoso ». Kao da su mu vrat i glava bili zašarafljeni na jedno rame a ne zimeđu ramena. Hodao je pomalo se gegajući. A kad ne bi stajao pri vrhu Šaloma Albahari ulice, mogli smo ga vidjeti ispred Muzičke škole, gdje je čekao ko zna što. Vjerovatno da mu neko udijeli koju paricu. Ipak je u mojoj ulici doživio najmračnije dane svog života i čudno je što je i dalje tamo dolazio. Čim bi ga ugledali, i mladi i stari bi počeli vikati : „Krep’o Željo“, naravno misleći na jedan od najpoznatijih nogometnih klubova u Bosni, pa čak i u Jugoslaviji. Kad bi čuo tu vrisku, naš junak bi istog časa počeo da se trese, tijelo bi mu obuzeli strašni grčevi, a onda bi pao na asfalt, sve snažnije se tresući, dok mu je bijela pjena išla na usta. Tad bi ga ta vesela i brojna publika okružila i pomno promatrala spektakl, koji je vrlo dugo trajao, i koji bi zaustavljao promet u ovom dijelu grada.

Brzo ću saznati da ovaj siromah pati od epilepsije i da se njegovi napadi javljaju pogotovo kad čuje ono gromoglasno “Krepo Željo”. Mora da je bio navijač tog kluba, što će moji sugrađani brzo shvatiti kako bi ga gurnuli u još veću patnju, uživajući u njegovoj dvostrukoj nesreći: napadima epilepsije i tuzi pred mogućim porazom njegovog kluba.

Možemo li vjerovati riječima Dostojevskog u “Idiotu” o trenucima koji prethode epileptičnoj krizi njegovog glavnog junaka: “Da, za ove trenutke čovjek bi mogao dati cijeli svoj život, jer ovi trenutci vrijede cijeli život”?

Što se mene tiče, uvjerena sam da je ovaj mladić u tim časovima strašno patio. Mnogo sam puta bila bespomoćni svjedok ovih okrutnih scena. Sve što sam mogla s vremena na vrijeme bilo je da nesretnom mladiću dam dio svoje zarade od izložbi na terasi nebodera. Policija, koju tada naravno zovemo milicijom, nikada nije intervenisala na temu “Krep’o-Željo”. Bila je dio razdragane publike.

Slučajno sam ga srela nakon rata ispred Muzičke škole, ponekad ga viđala i ispred samoposluge na uglu Kulovićeve ulice, gdje strpljivo čeka, ko zna što, s njegovom plastičnom kesicom u kojoj je nosio nešto malo hrane. Izgledao je isti kao i 60-ih i 70-ih godina, s jedinom razlikom, što mu je lice sada izgledalo još izopačenije, s izrazom unezvijerenog djeteta. Tojest, ostarjelog djeteta, kome više niko nije vikao u lice: “Krep’o Željo”. Nije ni čudo: danas je vrlo malo “pravih Sarajlija” koji bi se sjećali ovog slavnog i nesretnog lika u gradu.

Moja ulica danas – Kafka, probudi se!

U našoj zgradi, tom čuvenom “prvom neboderu u Jugoslaviji”, trenutno živi samo nekoliko bivših stanara ; veliki dio njih je umro, kao i gospođe Behmen, sa drugog sprata. Sa kćerkom jedne od njih i danas se družim. Elma je postala poznati liječnik, čiji mi je otac Zijo Kučukalić predavao u Muzičkoj istoriju muzike i instrumente. Danas su stare, čuvene stanare zamijenili novi, dobrostojeći građani, neki do njih su i vrlo pobožni, i koji postaju model novog (i novokomponovanog) društva. Stari šverceri iz moje ulice pokazaće se kao amateri i džentlmeni u odnosu na mafiju koja danas “slobodno” i s velikim uspjehom “radi” tu, predstavljajući novu elitu, uglednu i moćnu u ovom divljem kapitalizmu. Postoje, da, ratni profiteri i prevaranti, ali i njihovi advokati koji ih uspješno brane ako im se slučajno desi da se nađu pred sudijom.

Jedan od rijetkih simpatičnih ljudi koje možemo u ulici sresti, jeste kolporter koji od ranog jutra stoji na uglu ulice Ferhadija i Ćemaluša, na ulazu u novi kafić, “Promenada”; on je uvijek nasmijan, ne štedi svoje osmijehe i dijeli ih svima koji se zaustave da bi kupili jednu novinu ili magazin, kojih je bilo jako mnogo tik poslije rata, ali danas sve manje.

Većina kupaca kukuruza i kikirikija, kod košpicara preko puta prodavača novina, na našem pločniku su turbofolklne, dobrostojeće gazije; nije rijetko da se neki od tih super-gazija zaustavi nasred ulice u svom automobilu, ne obraćajući pažnju na red kola koji se stvori iza njega, koja mu trube kao ludi. Ništa ne pomaže, čovjek ima vremena, iz džepa vadi gutu zgužvanih novčanica, mraju prolaznici da se uvjere u njegovo bogatstvo i društveni značaj. A prolaznici se boje i baciti pogled na njega, a kamo li da se pobune što im je prepriječio put.

Košpicar je jedno vrijeme zauzimao dobar dio trotoara sa svojom peći u kojoj je kuhao kukuruze, da bi ga nedavno zamijenio još gori, pravi gangster, neki kažu čak da je to ubica koji je više puta zatvaran, a koji je tu na trotoaru sagradio vrstu luksuzne štale, koju je nazvao kafanom, i zagradio gotovo potpuno ulaz u naš haustor.

Da bi smjestio svoje stolice i stolove ovaj je čak izgurao iz Ferhadije i jednog od najmoćnijih glavara tog dijela grada, Šaćira, koji se smatra vlasnikom vrlo modernog restorana “Vatra”, respektabilnog gazije koji je nama već odavno pokrao podrume, dio stubišta i cijelo dvorište, popevši se sa svojom šerbe-kafanom do prvog sprata, zatvorivši nam požarne izlaze, držeći nas doslovce na mini. Njegov suparnik je još gori. Uvijek ima gore od goreg.

Svi stanovnici nebodera drhte od straha i pred Šaćirom i pred ovim drugim, kome ne znam ime, i šapatom priznaju svoju bespomoćnost. Koliko god se trudili nešto poduzeti, inspekcija se nikada ne pojavi. Tužila su ih samo dva stanara, ja i vlasnica stana na prvom spratu, supruga pokojnog sina profesora Vukovića, Zorana, i kćer jednog od najpoznatijih i najtolerantnijih Reis ulema, Kemure. Ona je bila najhrabrija od svih ostalih. Prije mnogo godina podnijela je prvo ona, a potom i ja tužbe inspekciji. A dobili smo, takođe davno, odgovor da je stvar u procesu. Šaćir je zaštićen moćnim anonimcem, uvjereni su mnogi stanari koji se boje da njegovo ime i naglas izgovore. Šapuće se da je to neki stogodišnji mladomusliman, ili njegov podmladak

U prošlosti su najmoćniji bili Tito i Partija. Danas se religija sveti decenijskoj vladavini bezbožničkog komunizma u Bosni. U našoj zgradi, u kuli pjesnik Latić i kompanija imali su svoje kancelarije, da bi te prostorije prodali, kao da su njihova prčija, ili ustupila nekom drugom « biznismenu » koji je otvorio luksuzni hotel na vrhu zgrade, gdje je takođe zabranjeno točenje alkoholnih pića. « Biznismeni » s Balkana je krajnje trezvena elita, nema šta ! A nadasve religiozna. Stanari naše « kule » drhte da se i od onog najblažeg zemljotresa ne sruši cijela zgrada kao kula od karata.

U našoj zgradi živi i jedan profesor iz medrese koji je dobio, kako sam tvrdi dva stana na posljedenjem katu našeg stubišta. Spojio ih je u jedan, pa ostali stanari nemaju više pristup našoj čuvenoj terasi, gdje je ovaj napravio svoj vrt.

Na posljednjem katu, ali samo u jednom od ta dva stana, kao zaslužan omladinac, tek pristigao u našu metropolu, jedno vrijeme je živio i Mile Stojić, koji će ubrzo potom izrasti u poznatog intelektualca i pjesnika, i dobiti ono što ide uz taj status : mnogo veći stan. Ili više njih za redom, ne znam, sjećam se samo šta su mi starosjedioci nebodera pričali.

Naše stanove su odavno „begenisali“ zaslužni borci koji su zemlju branili u podrumima, ili u Sloveniji, kao što su respektabilni članovi Rijaseta IVZa. Stanari vode godinama parnicu s njima. Njihov porte-parole Haračić (mislim da se tako zove) je obećao da će nas sviju potjerati do iza Dobrinje. Nova klasa, „velikih vjernika“ spremnih na sve, treba da zauzme centar-centra u gradu, jer se odatle bolje avazi i obrazuje neuka masa. Za sada su starosjedioci stanari dobili parnicu na domaćem sudu. A onda su veliki muslimani tužili stanare Sudu u Strasbourgu zbog povrede ljudskih prava. Čeka se odluka Suda za ljudska prava. A stanari na iglama u vlastitim kupljnim stanovima. Očarani demokratijom koja vlada od pada komunizma.

(nastaviće se)