No, ostaju problemi, a to nije ono čega ima u Plenkovićevu govoru i izjavama Borisa Miloševića, nego ono čega nema. Primjerice, Plenković uz priznanje i pokajanje zbog zločina ne kaže da su oni bili i dio državne politike RH na čelu s Franjom Tuđmanom, i da je “svođenje broja Srba na minimum” bilo dio njegove političke agende (“…tobože građanska prava”, “nisu stigli uzeti ni prljave pare, devize, niti gaće”). Također, Milošević uz priznanje da se dio Srba pobunio 1990. protiv legalne i legitimne vlasti ne kaže da to nije nikako početak takve politike – ta je politika tinjala još mnogo ranije kroz tzv. “antibirokratsku revoluciju” i prateće mitinge dirigirane iz BG-a, koji su se, prenoseći ideologiju “svi Srbi u jednoj državi”, širili neovisno o promjeni vlasti u Hrvatskoj ili BiH. I zahvatili bi Hrvatsku u jednoj mjeri pa da i HDZ nije došao na vlast – 1990./91. vijećnici SKH-SDP u nekim krajiškim dijeovima gdje su bili vodeća opcija spašavali su glavu skačući kroz prozor pred podivljalim SDS-ovim ekstremistima.

No, kako bilo, treba razumjeti da i jedan i drugi to (još) ne mogu reći. I zato je ovo dobro, no nipošto ne i prijelomno, prekretničko, revolucionarno… Takvih je već sličnih pokušaja i bilo. Na duge je staze nedovoljno. Ipak, najveći je problem taj što to jedino može raditi (umjereni) HDZ kada je na vlasti. Jer, da to radi neka druga stranka – isti bi joj HDZ dizao šatore i mobilizirao razne stožere. Više puta viđeno. Tu se svakako krije odgovor na pitanje “čija je država” i je li ona “stranačka”, a taj odgovor nije zadovoljavajuć.