Što je u Hrvatskoj politici važnije, udar na jedno od temeljnih ljudskih prava žena ili tučnjava u seoskoj krčmi?

U razmaku od samo nekoliko dana dva događaja, kojima ovdje dajemo pozornost, pojavili su se u hrvatskoj javnosti. Kronološki prvi događaj trebao je, čak i u našem društvu opterećenom skandalima svake vrste, vrlo žestoko odjeknuti. I ne samo jednokratnim „odjekom”, već i sistematskim organiziranjem cijelog spektra aktivnosti; građanskih pritisaka na prve u poretku odgovornih, pisanja i objavljivanja analiza, pa sve do uličnih demonstracija. Druga stvar o kojoj govorimo je skandal, formatom i sadržajem veoma nalik na one kakve pratimo na dnevnoj bazi, to jest, primitivno natezanje i nadmetanje naših političara/ki tko će biti površniji i prostačkiji, tko će brže zanemariti, s namjerom ili bez nje, ono što je bitno i uvesti u „dijalog” psovku i toljagu. Skandal, dakle, zanemarljiv s obzirom na stanje u društvu uopće, pri čemu smo, u moru sličnih,  prinuđeni vršiti odabir na što će se uopće, a osobito kako će se reagirati. Mrštenje i mrgođenje, pravedničko zgražanje, imaju efekt svete vodice a traju isto toliko koliko i sam skandal, do već pristiglog slijedećeg. Dakle, dan, dva.

Prva stvar o kojoj govorimo je sadržaj, to jest, teze iz intervjua (Nataša Škaričić za portal Lupiga) s ministrom zdravstva Vilijem Berošom (ttps://lupiga.com/intervjui/intervju-ministar-beros-o-tzv-zakonu-o-abortusu-pobacaj-nece-biti-besplatan-a-bit-ce-i-obavezno-savjetovanje). U najkraćim crtama, od odluke Ustavnog suda RH iz 2017. godine, kojom je donio rješenje koje obavezuje zakonodavca da u roku od dvije godine donese i osuvremeni Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, to se nije dogodilo. Svih dugih godina prije, muljalo se i petljalo oko pitanja abortusa da bismo sada, prvi put dobili veoma jasne odrednice koje bi trebale ući u novi Zakon, a o kojima govori Beroš. U maglovitom i podugačkom ministrovom nagvaždanju o prizivu savjesti, pri čemu se bavi objašnjavanjem samog instituta, naširoko se osvrćući na pravne norme, na njegovu primjenu po bijelom svijetu, načine kako se to načelno može riješiti, ustrojstvom u ustanovama koje izvode abortuse, međutim, pažljivo zaobilazi aktualno stanje u nas, činjenice koje su mu predočene (zna ih i sam, može ih lako saznati), koliko liječnika se poziva na taj institut, a broj je izvanredno velik, itsl., i u kojoj mjeri to ugrožava pravo žene na abortus.

Ne pada mu na um prilično jednostavna i logična stvar, što možda nije učio na studiju medicine ali se nije teško dosjetiti, to jest, da se naime oni kojima priziv savjesti priječi izvođenje abortusa, trebaju toga prisjetiti, prizvati savjest prije izbora specijalizacije. Jer neurolozi, internisti, pedijatri itsl. ne izvode abortuse, pa ako ih kao građane i muči savjest u vezi s izvođenjem abortusa, neće biti dovedeni u konfliktnu situaciju. Ginekolozi su, među ostalim znanjima i vještinama, trenirani i dužni pružiti svo stečeno medicinsko znanje na dobrobit pacijenta. O čemu ne odlučuje ginekolog. Niti, valja ipak dodati, Bog, već je krajnja odluka na ženi samoj.

Dodao je ministar i dvije stvari koje do sada nismo vidjeli tako eksplicitno i vrlo jednoznačno navedene. Pa kaže, pobačaj neće biti besplatan i bit će obavezno savjetovanje za žene koje žele pobaciti. U vezi s prvim, pobačaj se tretira kao neku vrst luksuza (face-lifting npr.) a ne kao primarna zdravstvenu zaštitu, što bi trebala biti, pa ako želite face-lifting ili pobačaj, izvolite platiti. K tome, ovako „osmišljen” zakon produbljuje jaz između bogatijih i siromašnijih, jer pobačaj će si moći „priuštiti” imućne žene, dok će sirotinja biti prinuđena na ilegale, rizičnije abortuse, rađanje i množenje – i gladovanje. Sve za Crkvu i Domovinu, za koje ionako uvijek bude žrtvovana sirotinja. Osobito ju je lako žrtvovati ako je ženskog roda.

Da se radi o prijedlogu zakona koji je duboko patrijarhalan, to je već i iz prethodnog razvidno, no odrednica o obaveznom savjetovanju žena koje traže abortus nešto je što, po običaju, promiče neukoj pameti organiziranih pseudo-feministkinja, a radi se o paternalizmu nad ženama, faktički njihovoj desubjektivizaciji. Implicite se smatra da žena nije u stanju samostalno i bez ičijeg upliva (sile ili argumenata) donijeti odluku o tome što će se zbivati s njezinim tijelom. Time joj se oduzima suverenitet, a to se pak protivi mnogočemu; općim zasadama temeljenim na povijesnim postignućima humanosti, osobito glede ravnopravnosti spolova, Ustavu RH koji tretira ljudska prava  (Članak 3  i 16) i na koncu zdravom razumu. No da ne duljimo, bolje je pročitati intervju i vidjeti sve „finese” zakona koji Beroševo ministarstvo priprema, a koji je jedan od najdirektnijih napada na autonomiju žena uopće, kroz kljaštrenje reproduktivnih prava posebno.

Svakako, taj otvoreni, rekla bih, brutalni napad ostao je bez društvenog odgovora. Građanke, građani, organizirane feminističke snage, grupe za ovo i ono, levo i desno, sim i tam, jedva da su pisnule, ako su i pisnule. A kad su pisnule, ispalo je da nisu shvatile u čemu je u stvari problem. Jer, naime, još uvijek se telali protiv zabrane abortusa, mada zakonodavac niti ne govori o zabrani abortusa; on  neće biti zabranjen, no kako će se u praksi tretirati i otežavati, o tome se ne razmišlja. Time je demonstrirati za pravo na abortus besmisleno, ukoliko se ne vidi na koji način je to pravo bitno osakaćeno. I tako je jedna od najgorih stvari koja se posljednjih decenija dogodila ženama dočekana mukom, a kako izgleda, za koji dan će biti i zaboravljena. Do donošenja novog Zakona o abortusu. Tada će se samo budale naći iznenađene i uvrijeđene. Nije se ovdje zgorega prisjetiti Poljakinja, koje u stotinama tisuća demonstriraju protiv sličnih nastojanja njihovih vlasti. I dok one tako, Hrvatice, zapravo građanke RH, pišu nevoljke statuse po društvenim mrežama pune zgražanja i besmislenog naricanja. Ovaj zgodan etnografski pojam naricanje uzet je ovdje namjerno, jer vodi do one druge najavljene situacije.

Samo nekoliko dana nakon izlaska intervjua s Berošem, koji bi u nekim pristojnijim zemljama bio okidač za građanski otpor na ulicama na nacionalnoj razini, započeo je jedan od besmislenijih duela između dvije političarke, saborske zastupnice Orešković i Puljak, i predsjednika RH Milanovića. Takvih bedastoća smo se nagledali, gledamo ih na dnevnoj bazi, netko napravi pomalo mutavi ‘performance’, drugi mu odgovori da je majmun…, tako nekako to kod nas ide. Pomanjkanje političkih ideja, kržljavost političkih akcija, često i budalastost, a gotovo uvijek sirovi prostakluk, sve to bez ikakve političke koristi, dapače, često i kontraproduktivno. Tako će Puljak/Orešković napraviti, u stvari, promašeni ‘performance’. On je, naime, posvećen Milanoviću, dok bi glavna tema i fokus bavljenja ipak trebao biti navodni kriminal u Janafu i sudjelovanje onih koji imaju stvarnu moć. Time Milanović ne bi bio izuzet od pažnje i kritike, kao ni ostali okupljeni oko famoznog Kluba, ali dati mu centralno mjesto skreće pažnju s veoma velikog problema (kriminal u Janafu) na one (Milanović i mnogi drugi iz Boys Club Only) koji su periferni, ili čak, ako su dio problema (sve govori da jesu), u tom će se slučaju do njih na koncu i doći. Milanovićev odgovor na promašeni performance je bio očekivano odgovor jedne prilično sirove mentalne strukture; prostački, primitivan, zapjenjen, brutalan, na granici da se nacija upita da li je netko tako impulzivan i tako primitivan u ophođenju s drugima prikladna osoba za obavljanje dužnosti predsjednika države. Čitaj: Trump.

I kako bijaše rečeno, dok smo se takvih duela već nagledali i ostavili ih, takve prizemne i jalove, sebi samima, sada je nastala prava uzbuna i iskočila je jedna od čarobnih riječi, prikladna za svaku priliku, kad ništa ne razumiješ i ne znaš što bi točno trebalo učiniti – seksizam. Skočile su udruge za prava žena, zgranute pojedinke/ci, friške saborske zastupnice koje, obrnuto proporcionalno neukosti, imaju o svemu mišljenje, u pravilu, nepogrešivo – pogrešno, sve do pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Očekujemo Saborsko povjerenstvo da se istraži radi li se o seksizmu ili ne. Odmah da kažemo, ne, ne radi se o seksizmu. Fokalna riječ narikače, rekosmo, spada u etnografiju, jedan je to uobičajeni zanat (ponegdje u ruralnim krajevima još ga ima) oplakivanja pokojnika za naknadu, lažno žalovanje, dakle jedna folklorna manifestacija. Točno je da se ponekad rabi i u pejorativnom smislu, ali za oba spola u smislu da se ne bude cmizdrav i/ili lažljiv oko već nečega.

I sad se sve quasi-feministkinje/isti, pravobraniteljica i puk naš svagdašnji bavi etnologijom, lingvistikom i gatanjem što je, i da li je Milanović htio dvije saborske zastupnice uvrijediti „kao žene”. Sa seksizmom, kao i svim onim pojmovima kojima ulazimo u javni prostor, treba biti pažljiv. Istina je da je muškarcima lakše prekidati žene dok govore, da će se prema njima lakše postaviti „s visoka” nego prema muškarcima, da će ignorirati njihovu argumentaciju i ne saslušavši, dok će se s muškarcima barem praviti da slušaju, to je onaj rašireni, opći društveni, povijesno naslijeđeni seksizam. I to je prostor u kojem žene (i razumni muškarci) trebaju biti spremne da se s tim nose na način da se izbore za puno ljudsko uvažavanje.

To je, naravno, teško. Na pojedinačnoj razini, zakonom se treba poslužiti samo kad je situacija nedvosmislena. Milanović zasigurno dijeli opće rašireni, sistemski seksizam, međutim, dovoljno je inteligentan da se tu i zaustavi. Opasno je ovakvo dvosmisleno oružje, često se okrene prema onom koji se njime služi. Naime, da li svi koji su vrisnuli – seksizam, doista misle da je narikača neko nečasno zanimanje?, vjerojatno ne. Misle li da postoji neka razlika kad se, u pejorativnom smislu, ženi kaže da je narikača, i kad se isto uputi muškarcu? Shodno tome, misle li da je, kad se radi o ženi, to seksizam, a nije ako se radi o muškarcu? Misle li da je politički najinteligentnije svaku uvredu, ukoliko je upućena ženi, podvesti pod seksizam? Recimo, reći nekoj ženi da je glupača nije seksizam. To je naprosto prostačka gesta, čak i ako se radi o doista glupoj osobi. Isto vrijedi i za muški spol. Glupača ili glupan su nažalost glupi, bez obzira na spol, pritom to koji je spol u pitanju ne mijenja istinitost tvrdnje. Kad bi se međutim kazalo da je netko glup stoga što je žena (ili muškarac), to bi dakako, bio seksizam. To je ona fraza („seksizam je uvreda osobe obzirom na spol”) koja se uporno i bez razumijevanja ponavlja, i koja se upotrebljava za gotovo svaku stvar koja je na neki način nepovoljna po žene, i pritom se iz dubokog nerazumijevanja ne raspravlja o tome da li uvreda doista izvire, referira se na spol osobe kojoj je upućena.

Svaki prostački nasrtaj na žene smjesta proglasiti seksizmom opasno je po žene same. I tu treba veoma pažljivo razlučiti kada takav nasrtaj doista proizlazi iz činjenice, i odnosi se na to, da se radi o ženi. Ukoliko naime baš svaki nasrtaj na ono što žene rade, kako djeluju, što govore u javnosti, proglasimo seksizmom, nećemo se pomaknuti prema dijalogu, a to onda vodi do izolacije žena, postavljanja (ponovo) u poziciju bića (manje osobe) koje se mora više poštovati, gdje se muškarci mogu mačevati uzajamno, ali prema ženama trebaju biti „kavaliri” (i ta je riječ pala u ovom kolopletu). Time žene u stvari postaju nedodirljive jer svaka njihova evenutalna pogreška zaštićena je od kritike Zakonom. I cijela ova halabuka upućuje na već duže vremena očitu tendenciju pseudo-feministkinja (i pridruženih im neukih feministkinja za jednokratnu upotrebu) prema neo-konzervativizmu i stavovima ih smješta sve bliže stavovima katoličke crkve. I Željka Markić bi da ju se ne prekida dok govori jer je žena. Naravno, u pravu je. No Željku Markić (kao uostalom i Zorana Milanovića) mora se zaustaviti dok govore gluposti ili se ponašaju krajnje necivilizirano. Spol s tim stvarima nema ništa.

Vratimo se konkretnom slučaju. Milanović je prostački i vrlo necivilizirano uvrijedio dvije osobe, Daliju Oreškovići i Marijanu Puljak. Takav postupak ne zaslužuje nitko bez obzira na spol, takav govor, nipodaštavajući i nepoštivajući za drugu osobu jednostavno ne bi smio imati mjesto u javnom diskursu. Zbog toga bi svi milanovići (a ima ih previše) morali biti „kažnjeni” od građana, jer građani ne plaćaju prostake i necivilizirane đilkoše da zagađuju javni komunikacijski prostor. Milanović je u svom javnom životu rabijatno i prostački uvrijedio mnogo ljudi, muškaraca i žena, i o tome ovo društvo treba razgovarati, ali nikako ne samo o njemu već i o svim rabijatnim prostacima koji to isto čine osobnim uvredama, svinjarijama i primitivnim glupim pošalicama, umjesto da im/nam javni prostor služi kao mjesto u kojem razmjenjujemo ideje, raspravljamo, polemiziramo, pa i teškom argumentacijskom „artiljerijom”, ali nikada osobnim uvredama. I nikada stoga što je netko žena, muškarac, dijete, obojeni, homoseksualac…

I tako, već smo do kraja ovog teksta zaboravili da nam Beroš&Gang, priprema Zakon koji bitno ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava žena, građani Hrvatske se radije zabavljaju cirkusantima.