Recimo, pisao sam vam da i opet izaberete

a, koji za mandata nije kazao krivu riječ, koji za mandata nije učinio krivi potez, koji za mandata nije dignuo ton, koji je uglađen, pristojan gospodin profesor fakulteta i akademije – no vi ste izabrali Kolindu. Jer da je Ivo lignja.

E onda ste pisali pet godina da Kolinda pije, da ulazi u svlačionice nogometaša, da slavi rođendane s polusvijetom, i ni u jednom jedinom trenutku, a još je Pantovčak mirisao na Josipovićevu kolonjsku vodu, niste osjetili proturječje svoje pozicije.

I samo zato jer je ovo post o tome kako mi se u stvari više i ne da pisati, a morat ću, pri čemu ću prvo objasniti odmah a potonje u zasebnom postu, neću nastaviti s primjerima: poopćimo ih. što god ja, ili brojni, pa i nebrojeni pokušali razumno rastumačiti, s neumitnošću prirodnih pojava, kao što pas laje a kiša pada, s nepogrešivošću Pape, tako Hrvati u pravilu odabiru i čine krivo.

I ne, ne aludiram sada na Milanovića: u svoj svojoj raskoši on je za vas Churchill feat. Martin Luther King.

Zakaj?

Tu smo sada u srži posta: zato jer ste vi idioti.

Pa niste li ga vi izabrali još koliko jučer sve govoreći da nas Koli sramoti?

I?

I kaj imamo danas?

Notturno:

Mlačna noć; u selu lavež; kasan.

Ćuk i netopir, idu mi na kurac krasan.

I zato je ovdje pisanje pišanje u rijeku, besmislen posao, štoviše pišanje u vjetar, jer čovjek nakon svega može ostati samo popišan, pače samoskrivljeno popišan.

Ako mislite da je problem prigodan, da su to dječje bolesti mlade demokracije ili učenje bavljenja res publicom, javnom stvari, grdno ste se zajebali, oj Hrvati: znate, samo vi mislite da u dva svjetska rata niste bili na krivoj strani, nitko drugi, od Bregane zapadno, i tu ne pomažu ni Dalmatinci na Sutjesci ni dvije Mesićeve pobjede u Drugom svjetskom ratu. Velim: birate krivo, nepogrešivošću Prosinečkog iz elvera.

Čak i one čiju notornu veličinu ne možete osporiti, kao što je to Plenković, ne razumijete: u zemlji ne rade dva novinara koja bi znala objasniti stvarnu ulogu Andreja Plenkovića u europskom političkom kontekstu. Ne vjerujete? Sad vam dovodim Janšinog masterminda, čovjeka stoji iza gospodarskih paketa slovenske vlade, pa će vam on objasniti kako Slovenci gledaju na Plenkovića i kako su ostali osupnuti njegovom realnom ulogom u sastavu EK. Valjda takvi izuzeci, svakih par desetljeća, potvrđuju ovo pravilo o nepravilnim odlukama.

Na koncu, čak i to diskutiranje Milanovićeva karaktera: koliki idiot moraš biti da se sada time baviš, kad je čovjek vlastiti karakter imao kao motto izborne utrke koju je – dobio?

Problem je Bosanaca nereflektirana melankolija, ali oni barem svoj životni ili posmrtni sevdah maroderski trže.

Hrvati imaju suprotan problem: iz sasvim nepoznatog razloga – a možda je to purgerski, agramerski problem, jer kao što kanonik Vramec kaže: Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se! – nevoljkost suočenja s vlastitim hereditarnim manjkom transferiraju na svoje vođe: ni to ne bi priznali, naime da vole voždove, od Starčevića do Mačeka, od Tita do Tuđmana, od Zorana do MIlanovića.

Ali ovdje tumačiti, pisati, pa i o tome zašto nema svrhe pisati, dug je, mučan, samotan i posao bez koristi za sebe i za druge.

Vjerojatno je jedini njegov smisao da čovjek, jednom, u starosti, iz vlastitog bushidoa pred samim sobom može mirno, spokojno i bez grižnje savjesti kazati da umire časno, hrabro, izvukavši i drugi mač i učinivši sve što je bilo u njegovoj ljudskoj moći.

Otprilike kao faraon pred jogunastim Bogom.