Šećući gradom po kojem je sunce razlilo sve nijanse žute, osjetila sam pod nogama zgažene bobice. Pogledam u tlo. Fafarikule. Pobrala ih je južina prethodnoga dana i rasula po ulici. Podignem glavu prema nebu i ugledam bujno zelenilo okićeno malim smeđim, žutim i zelenkastim bobama. Pogled na fafarikulu uvijek mi izazove osmijeh. I lijepa sjećanja.
Njene bobice danas se malo jedu jer se smatra da nemaju značajne hranjive vrijednosti, ali djeci su nekada, kad nije bilo manga, papaja, kumkvata i drugog egzotičnog voća, bile primamljiva jesenja poslastica (kao i murve ljeti). Malci su ih voljeli i zato što su te tvrde bobice koristili kao municiju za svoje “pucaljke” (pljucaljke ili puhalice) – “oružje” u obliku šupljeg štapića od papira, metala ili grančice kojim bi, mahom dječaci, ispuhivali bobice u izabranu metu, mahom djevojčice, ili pak slučajne prolaznike koji bi se onda uznemireno okretali i psovali “neodgojenim balavcima” sve po spisku.
Kada sam otišla na studij u Zagreb, jedna od stvari koje su mi nedostajale bile su fafarikule. Srećom, imala sam dragog prijatelja koji bi mi ujesen iz Zadra znao poslati čaroban paketić: kutijicu ispunjenu fafarikulama – divnim tamnosmeđim bobicama, s velikom košticom i malo voćnog “mesa” ali tako slatkog okusa da se ni s čim ne da usporediti.
Fafarikula znanstveno spada u porodicu brijestova i naziva se Celtis australis (od lat. “australis” – južni, i navodno grč. “keltis” – “bič, zbog upotrebe drva za štapove biča”, mada u Grčko hrv. rječniku takve riječi nema, što potvrđuje i engleski etimološki rječnik, navodeći kao korijen za grč. keltoi i lat. celtae indoevropski “kel” – poticati, odakle se izvodi značenje “visoki”). Narodni nazivi meni dosad poznati su: fafarikul(a) na zadarskom, koprva na splitskom i ladonja na istarskom području. Ali čini se da je to stablo s najviše imena u nas; u “Hrvatskom biljnom imenoslovu” nabraja ih se čak 55, od kojih neka iskazuju karakteristike stabla, kao npr. koprivac – zbog lišća sličnog koprivinom, koštel(a) – zbog velike koštice, ladonja i pokrova – zbog hlada koji stvara, a neka su naprosto dražesna, kao npr. ćići borići.
To lijepo stablo glatke sive kore i bogate krošnje sadi se u zemljama Mediterana i Bliskog istoka kao ukrasna biljka koja uljepšava životni prostor i daruje ugodnu sjenu u ljetnim žegama. Naraste i do 25 m visine a može živjeti i preko 400 godina.
Nekad, međutim, živi mnogo kraće. Tako je u ovo doba prije tri godine u Zadru (s uobičajenim opravdanjem: “rekonstrukcija” nečega “važnog”) posječen drvored fafarikula star 40 godina. Nakon sječe nezadovoljni su Zadrani organizirali “Sprovod za posječena stabla na Vruljici” – kako to fafarikula i zaslužuje, s nadom da će biti stablo djetinjstva i nekoj drugoj, budućoj djeci.
radio gornji grad 
