Ljetna je zavjera otišla u helać s kišnim razdobljima, kako bi rekli neki u jednom od naših zavičaja.
Zato se rijetko pojavljivao i dnevnik pisan noću, pri čemu se pokoji nujni čitatelj u to doba radije
uputio u noćne klubove. Koji rade do ponoći, hm.
Onda smo na more pošli u kolovozu, mjesecu čije se ime avgust rijetko izgovara „na našim
prostorima“. I u domu narodnih zastupnika brzopotezno je avgust proglašen suspektnim, nakon
zadihanog ‘trčala sam uz stepenice’, pri čemu se rečena zastupnica, da joj ime ne spominjemo, nije
sjetila da se na hrvatskom veli „stube“.
Sve je to jugo ujdurma, nema druge.
Pritom, u primisli imamo sasvim drugi mjesec – nazvan veljača. Ono doba s početka godine kada se
mačke ‘vijaju’, ali pritom, hej veselja, dani postaju dulji (oveljiti – oduljiti se). Bokibogme, na nekim je
jezicima taj mjesec, februar, nazivan i ‘ljutim’.
Međutim, utorak, 18. dana te veljače, usprkos hladnoći, zasjao je neobičnom toplinom. Predsjednik
Republike, izravno izabrani predstavnik naroda, održao je govor. Inauguracija Zorana Milanovića
počela je izvođenjem hrvatske himne koju je otpjevala Josipa Lisac uz klavirsku pratnju Zvjezdana
Ružića, a on je prisegu položio pred predsjednikom Ustavnoga suda Miroslavom Šeparovićem.
Sitnice, kojima se sad nećemo detaljnije baviti, možda su mogle naznačiti buduću, jesensku logoreju
predsjednika Republike. Samo je jedna od njih, manje važna, posebno primijećena – izvedba himne.
Predsjednik je tada rekao da ne kani biti korektivni nego konstruktivni faktor, rekavši da će uložiti
‘sve što ima i zna’ da iz zrna razumijevanja koje moli za svoje greške ‘izraste predsjednički mandat koji
će biti na korist Hrvatskoj i svim njezinim građanima’.
„Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika jednako kao i uglednog akademika“, kliknuo je
Predsjednik, prisnaživši još ovime: „Ovo je kuća za nas. Za sve nas.“
I onda je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, u mjesecu listopadu, oktobru, ili slovenski
vinotoku, uz opadanje lišća, opalio sočnim pridjevima po svima koji su ga spomenuli.
Od uočljivijih atributa jedne je častio da su ‘umirovljeni mudroslovi’, druge kao ‘predvodnice kabale’,
a treće da u Sabor dolaze ‘odjeveni kao što se nekad išlo na teferič na Ilidžu’.
Potonje govori o elementarnom neznanju, a i koječemu drugom, jer umjesto što je išao po
‘špelunkama’ mogao je saznati kako se nekoć išlo na teferič, svečano odjeven i uz pratnju muzike. Na
vrelo Bosne primjerice, ne samo na Ilidžu.
Na kraju, jedan je od žešćih napada završio citiranjem stiha Štulićeve „Grad bez ljubavi“ – „Briga me,
frajeri, za vaše reklame, ovuda su prolazili i drugi prije vas.“ Iako, što je već primijećeno, možda bi tu
bolje sjeo Džonijev stih „dolazim ti kao fantom slobode, da te vodim ravno do dna“.
No, što će Branimir Štulić kazati oko autorskih prava, tek ćemo vidjeti.
Evala Predsjedniče, samo konstruktivno.
Završimo onda s vašom rečenicom iz inauguracijskog govora: „Kako da održimo razdvojenima istinu i
želju, naročito danas kad tehnologija, uz sve svoje dominantne pozitivne aspekte, uvelike olakšava
manipulaciju ljudskom željom?“