U svijetu bez melankolije, slavuji bi roktali poput svinja
Cioran

Koturova – Muzička – Zmaj Jovina (1)

Od Koturove osnovne škole kraj Katedrale (danas u sklopu Bošnjačkog instituta), u kojoj je starija sestra moga oca bila i učiteljica i dirigent, ostaće mi najviše u sjećanju probe hora s tom mojom tetkom, Almasom. Prije nego što bi počela da diriguje, jednim jedva primjetnim pokretima ruke, podigla bi svoje grudi, namještajući u stvari svoj grudnjak. Toliko će me to obilježiti da ću napraviti i njen portret u tom položaju, uvrstivši ga u svesku portreta – karikatura koje sam kao dijete pravila o cijeloj porodici.
Neko vrijeme, posebno na početku, nakon našeg povratka iz Pariza, odlaziću u školu sa svojom velikom „pariškom lutkom“, koja će buditi beskrajno divljenje učenika. Iz tog doba, vezana za ovu školu, ostale su mi u sjećanju i moje predstave, koje sam tada pisala, u kojima sam i glumila za Novu godinu ili za Titov rođendan. Moja tetka ginekolog šila mi je suknje od krep-papira, mama pomagala u dramaturgiji i režiji.
Sjećam se i toga, da sam zahvaljujući mami, mojoj učiteljica broj 2, jedina u razredu znala šta znači nova era. I druge stvari iz opšte kulture, a naročito iz literature i slikarstva.
Od drugarica, zauvijek pamtim Zuhru, s kojim ću dijeliti klupu jedno vrijeme, jer niko drugi neće to htjeti, pod izgovorom da je ciganka (tako smo govorili, a ne politički korektno, Rom) i “prljava”. Istina je da sam od nje potom dobila vaške, – tako su mi rekli, budući da je i ona to imala – i da mi je nena, specijalnim češljem od slonovače (?) ili neke druge kosti, vrlo tijesnih zubaca, skidala gnjide s moje duge kose. Zuhrin otac je imao poznati butik u blizini “Slatkog ćošeta: “Salon visoki sjaj”. Tu je moj tata bio čest mušterija gdje je sjajio svoje cipele, i uvijek se smijao nazivu radnje, na čijem mjestu je danas neka vrsta buregdžinice.
Pamtim i Jasminku Abduzaimović, buduću ljekarku, koju i danas rado sretnem, a koja je govorila da će postati druga Françoise Sagan. Kao i Severina, kome smo svi pisali pismo u bolnicu gdje je od nečega bio operisan. Nedžad, čiji je otac bio čini mi se zlatar, po meni je bio najljepši dječak, a on i Vladimir, njegov najbolji drug, pisali su mi i pisamca. Jedno vrijeme sam se družila i sa Vesnom, koja je stanovala preko puta škole u ulici Koturova, i čiji je tata bio « direktor ». Tako se pričalo i ja sam mislila da mu je to profesija. Ona se oblačila ukusno, i bila je vrlo lijepo vaspitana i diskretna. Mislim da je bila jedna od rijetkih koja je slavila Božić i Uskrs. Nisam sigurna. Sjećanja, zna se, nisu policijski pouzdana fakta. Mnogo toga vrijeme izobliči, uljepša ili poružnja. Takvih stvari, kao što su vjerski praznici, ne mogu se naravno s pouzdanjem sjećati, jer me nisu zanimali kad su moji drugovi bili u pitanju, tada ili kasnije, svejedno. Ipak se jasno sjećam da sam od te drugarice, kao i od Maje Huml, dobivala šarena jaja, koja su bila prava radost za mene, kao i za svu djecu. A ona su i danas radost, a njih mi još jedino poklanja fra Mile Babić kod koga redovno odem na Uskrs kad sam u Sarajevu, i koji je moj veliki i drag prijatelj. Još uvijek neka od tih krasnih umjetničkih djela koje prave časne sestre, a koje mi poklanja fra Mile Babić, čuvam u svojim posudama i u Parizu i u Sarajevu, za uspomenu.
Sa mnom u klupi je jedno vrijeme sjedila i Jasminka Klimek, koja će dvije godine biti moja najbolja školska drugarica. Nije bila pretjerano dobra učenica, ali nije ni ponavljala razrede. Za vrijeme jednog « kontrolnog », imali smo zadatak da napišemo pismo Titu za njegov rođendan. Pošto ona nije znala šta da napiše, zamolila je mene da za nju to uradim, jer sam važila kao neko ko dobro piše sastave. Na briznu sam sročila nešto sebi, ni ne sjećam se više šta, a onda sav svoj spisateljski talenat upotrijebila za njen sastav. Za njega je ona ubrzo potom dobila nagradu, i čitala ga na svim školskim priredbama, nikad ne priznavši da sam joj ga ja napisala. A ni ja to nikome od sramote nisam rekla, pa ni učiteljici. Ušla je bila u lik velikog pisca, dok sam ja umirala od nepravde koja mi je nanesena. Ili : koju sam sama sebi nanijela. Dobivala sam u istoj školi poslije i sama dosta nagrada za razne sastave, sjećam se i onog o knjizi « Daleko je sunce », koji sam čitala na pozornici, ali mi te nagrade ništa neće značiti. Moja najvažnija ostaće Pismo Titu, koja je dodijeljena mojoj drugarici iz klupe.
Ista djevojčica će me nagovoriti da kradem skupa s njom i njenom prijateljicom, Enom na pijaci ; Ena je bila ljuta na nju, a krađa na pijaci, koja im je bila izgleda svakodnevna zabava, trebala je da je oraspoloži i umiri. Ena je odmah pristala. Bila je Jasminkina susjetka, kći poznatog pisca za djecu, i nije išla s nama u razred. Njih dvije, kao iskusne kradljivice već su imale pune kese raznog voća i povraća, dok je moja bila sasvim prazna. Nevješta u tom poslu, čim sam potegla za jednim paradajzom, prodavač me je uhvatio na djelu i počeo silno da me grdi pred svima, ponavljajući nekim stravičnim glasom: « Sramota, takva jedna curica a krade ». I stvarno sam se stidjela. Propadala sam u zemlju, dok su se moje drugarice odmakle daleko od mene, pomiješavši se sa radoznalim gledalištem, brojnijim nego ikad na operi, praveći se kao da se nikad nismo ni srele ni vidjele u životu. Krivila sam Jasminku, iako naravno ona nije bila krivac, osim toga što je bila lažljiva i licemjerna, nego ja, koja sam nasjela na njene gluposti. Tek kasnije ću shvatiti da “nesreća ulazi uvijek na otvorena vrata “, što mi neće pomoći da se izliječim od svoje vječne naivnosti. Koja se vjerovatno može nazvati i glupošću.
Moja školska drugarica će uspjeti da me još jednom, skupa sa Enom, nagovori na nešto zbog čega ću nastradati: da pratimo neku njihovu nogo stariju od nas poznanicu, i rugamo joj se, prozivajući je. Ta djevojka se naglo okrenula, i premlatila me, da ću to do danas pamtiti. Izabrala je za to samo mene, iako nije znala ko je proziva, niti ismijava – ovaj put to nisam bila ja -, dok su moje prijateljice bile već veoma daleko, možda i na vrhu Trebevića. U batinanju su joj pomagale prijateljice koje su u tom času bile sa njom. Meni se činilo da ih je cijeli armijski vod. Da, bilo je to, uzgred rečeno, odmah kod Doma Armije. Prozivanje cura ili cura s momcima, bilo je inače duga tradicija u našem gradu, i ja sam, eto, opet nasjela, i to prvi put na ovako nešto. Moje prijateljstvo s Jasminkom i Enom na ovome se i završilo jednom za svagda, a Ena je ubrzo i umrla od neke teške i tajnovite bolesti. (Budući da ovake događaje ne mogu zaboraviti, unijela sam ih na sličan i u jedna moj roman.)
Svi đaci iz Koturove, pa i ja, uvijek će se sjećati drugarice Tilde Vidaković, zvane Ljuta paprika. Ona je vodila takozvani pomoćni razred, odjeljenje za djecu sa poteškoćama u razvoju. Zvali smo je “Paprika”, jer je izgledala stalno ljuta, vrlo stroga i neprijatna sa svim đacima iz škole, osim, nekim čudom, sa mnom. Mene je veoma voljela. A ja sam iz radoznalosti, i na njen poziv, više puta prisustvovala njenim časovima skupa sa svim hendikepiranim dječacima i djevojčicama Sarajeva. Bilo mi je to čak vrlo prijatno. Ne vjerujem da me je simpatizirala samo zato što je bila naša susjtka u ulici, i što je njen suprug, drug Vidaković bio kolega mog oca, i predavao na Filozofskom fakultetu… A često je dolazio kod nas, gdje su njih dvojica, skupa s profesorom Brankom Đakulom, u našoj kući počesto održavali sastanke Katedre za romanistiku. Drugarica Tilda je pred svim đacima stalno ponavljala kako sam slatka i pametna. Da li me, u suštini, smatrala hendikepiranom, onom koja ima mentalnih problema poput svih njenih đaka? Moram priznati da nisam primjećivala nikakvu razliku između tih đaka i mene, i pitam se i danas zašto sam se bolje osjećala u tom razredu nego u svom. Sjećala sam se sa nostalgijom “pomoćnog razreda” i mnogo kasnije. Tu nije bilo zavisti, podmetanja nogu jedni drugima, ni tužakanja profesorima, koje ćemo kasnije pravilno zvati intrigue, što ću dobro upoznati u životu.
Na pauzama između časova, ponekad nas je posjećivala učiteljičina mlađa kćerka, Lida, koja nam je na tabli crtala, i naučila nas, između ostalog, da u nekoliko poteza nacrtamo Čiča Glišu: Crta crta crtica, tačka tčka tačkica, i gotova glavica… Ona mi je nedavno poslala «ceduljice» koje su učenici slali učiteljici i žalili se na razne đake. Ta pisma žalbi učiteljica je čuvala za uspomenu cijelog života. Ne znam gdje sam ih zaturila, pa ih ne mogu ni citirati, osim ovih nekoliko redova koje sam naknadno dobila od Lide. Među njima je i jedna moja žalba: Cedulja1., Izvještaj dežurnog poslije velikog odmora: ”Ženske su skakale po klupama i dizale haljine. Pečenković najgori, bije se. …Tomo i Pečenković se biju…  Lače i Emir su mećali špiglo ženskin ispod haljina. Cedulja br. 5: «Drugarice učiteljice, meni i Enveru, Salko je opsovao mater, da izvinete na riječi i mlatio nas je. Vlado i Enver.»
Cedulja br 6: “Draga Suada, molim ta malo ljubavi pred nama. Sad te molim da poljubis Nedžada, pozdrav od Paule”
“Severin nas sve izaziva i mlati. Meni sve viče moja Ćao Bambina, a Biljanu mlati po bubrezima kao i nas. Od njega preko odmora nemamo mira od Biljane i Sabine”
“Drugarice učiteljice, mene Lačević i Sultanović zovu proljevom i govore mi da se litam Nina Šamić”
Sjećaću se, da, rado časova u “pomoćnom razredu” iako je moja učiteljica, Nadežda Zulfikarpašić, Beograđanka udata za rođaka čuvenog bogataša i disidenta Zulfikarpašića, bila divna, duhovita, i plemenita osoba, a mnogo godina kasnije postaće i svekrva moje rođake koja je odlično svirala Chopina. Za vrijeme rata devedesetih, zatočena na Grbavici, pokazaće se većom Bosankom od mogih rođenih Bosanaca, od kojih su neki bacali granate po Sarajevu.
Iako sam bila odličan đak, jedan od najboljih, nisam voljela školu, a naročito sam mrzjela ispitivanja. Ispite ću smatrati velikim poniženjem i onda kad sama postanem profesor na fakultetu. U školi sam, međutim, voljela najviše veliki odmor, kad smo uzimali užinu, igrali se u dvorištu, nakon što bi eventualno popili, ili prosuli, svoj lončić sa čajem ili tečnost spravljenu od cikorije s mlijekom, i pojeli okrugle zemičke sa « žutim sirom ». Sir je bio, u stvari, naranđaste boje, stizao je kao humanitarna pomoć iz Nizozemske, i đaci su ga mrzjeli više nego išta. On im je služio mjesto lopte, pa su ga bacali po dvorištu ili se dobacivali njime. Školsko dvorište nakon tog « bombardovanja » izgledalo je poput bojnog polja, obraslog ljepljivim “bombama” na kojima su se učenici znali okliznuti kao na kore od banane, uz pogrde našeg domara. Banane kojih, usput, nije uopšte kod nas tada bilo.
Neću nikad zaboraviti ni Salku. Učiteljica nam je često isticala, pa i taj dan, kako u poeziji i književnosti uopšte nema psovki. Javiće se Salko da kaže da to nije tačno, jer je u jednoj pjesmi pročitao «kita cvijeća». Cijeli razred će prsnuti u smijeh. Ubrzo će Salko zatražiti od učiteljice da ode u WC, a pošto mu to ona nije dozvolila, misleći da traži ispriku da izađe sa časa, i da je povrijeđen, on će se upiškiti u gaće. Kad je vidjela žućkastu tečnost kako curi iz posljednjeg reda sve do table, učiteljica će zažaliti, zaustavivši na pola pjesmu koju nam je čitala. No bilo je već kasno. I ovo će izazvati gromoglasan smijeh kod djece, koja su, kako odavno znamo, vrlo okrutna bića. Slično se desilo i Pauli, koju je Mirjana ubrzo nakon ovog događaja morala odvesti kući usred časa, jer se ukakila u gaće.

Život bez muzike bio bi greška
Nietzsche

Svi su u porodici mog oca bili muzičari. Između ostalog, moj je otac studirao violinu na Beogradskoj muzičkoj akademiji. Prije drugog svjetskog rata imao je uspjeha dajući koncerte u glavnom gradu Jugoslavije, ali i Sarajevu. Moja tetka, njegova mlađa sestra, Bahra Engel, profesorica engleskog jezika i književnosti, davala je koncerte u Beogradu i u Sarajevu prije Drugog svjetskog rata, najviše u Gajretu. Nije svirala ni jedan instrument, ali pjevala je kao najbolja operska diva. Pored toga što je bila ljepša i od jedne holivudske dive. Ne pretjerujem kad to oboje tvrdim. Starija sestra moga oca, iako samouka, odlično je svirala violinu i bila dirigent hora škole u Koturovoj koju sam pohađala, a gdje je ona bila kako sam pomenula već, učiteljica. Njeno dvoje djece, moji prvi rođaci, prilično stariji od mene, i sami su pohađali Muzičku. Osim što će biti dobar violinist, moj rođak, Vedo Hamšić će takođe postati poznat pjevač u zemlji, blizak prijatelj s Draganom Stojnićem, Đorđem Marjanovićem, Kornelijem Kovačom, i mnogim drugim poznatim muzičarima šezdesetih i sedamdesetih godina. Njegova pjesma “Četiri mladića idu s Trebevića” biće jedno vrijeme vrlo u modi, a i danas se može čuti na radiju. Vedo je napustio muziku kad je postao arhitekt, a istovremeno je bio i dobar slikar. (Nakon rata 90-ih, koji je proveo u opkoljenom gradu, preživio je zahvaljujući svojim vrlo lijepim i poetičnim akvarelima. Nažalost, umro je ne tako davno, jiš uvijek ne u dobi kad se danas umirene.)
Moja rođaka Vesna, starija od Vede, studirala je francuski i engleski jezik i književnosti. Nosila je suknje bure i puni krug, putovala svuda, i živjela jedno vrijeme u Parizu, a mene naročito oduševljavala svojom interpretacijom Chopina. Tako sam zahvaljujući njoj, i ja zavoljela ovog kompozitora, a potom se i sama upisala u Muzičku, odsjek za klavir.
Da bi me pripremio za prijemni ispit, tata će izvući jednu od svojih violina koju prethodno nije htio ni da vidi. Ili je sakrio daleko od sebe da ne bi došao u iskušenje da svira ? (Bježeći u Sarajevo od bombi za vrijeme Drugog svjetskog rata, moj otac će ostaviti sve u Beogradu gdje je tada živio, pa i svoju bogatu biblioteku i veoma skupocjenu violinu.) Nekoliko dana će svirati iznimno za mene, jer je odavno bio ostavio taj instrument, budući da nije želio da bude „ obični interpretator“. Nije znao da će se mnogo kasnije, u ovo naše doba u svijetu, interpretatori mnogo više cijeniti od komopozitora. Nije bio vidovit moj otac, on koji je naivno smatrao da se rad i talenat plaćaju i jedino isplate u životu. Imao je, ipak, pravo kad je rekao da je sve, osim knjige i kulture, životarenje. Ili puko bivstvovanje, za razliku od življenja, kako bi rekao Oscar Wilde.