Moja pozicija u listu, to jest radno mjesto na kojem sam bio zaposlen, zvala se „glavni i odgovorni urednik“. To je značilo, između ostaloga, da sam osobno odgovoran za svako objavljeno slovo na bilo koji način: stručno, moralno, ideološki, politički, krivično, i tako dalje. U skladu s tim, odgovorni urednici su pročitali svaki tekst i pregledali svaki prilog prije objavljivanja, uključujući šahovsku rubriku, kuharske recepte ili raspored igranja filmova u kinima. U praksi je to značilo da su manje važne, rutinske rubrike poput šahovske, kulinarske ili izvještaje s tržnice ipak zanemarivali ili pojedina područja prepuštali nadzoru urednika od povjerenja.

Čim se osnovno operativno jezgro „Poleta“ kompletiralo, zaposleni i čvršće povezani ljudi, na jednom od prvih sastanaka objavio sam glasno i jasno – uopće ne kanim išta vidjeti prije objavljivanja! Svi su me zblanuto omjerili, što to uopće znači i kako je tako nešto moguće, pa sam bio prisiljen obrazložiti.

Kao prvo, rekoh, imam dovoljno iskustva da znam da kad se netko iz redakcije namerači nešto podvaliti glavnom i odgovornom uredniku, uvaliti mu neku nepodopštinu, kad-tad će uspjeti. Nema tog odgovornog urednika koji stigne sve vidjeti i kojem barem na trenutke ne popusti pažnja, koji u krivom trenu neće stati na koru od banane. Svjedočio sam tome u više navrata. Iz puke zezancije ili prijateljske zafrkancije, iz inata, iz ideoloških neslaganja, da bi se opako podvalilo, raznorazni su razlozi… Bešker i Prelog su tako podvaljivali Tončiju Vujiću, ja sam podvaljivao Goranu Grubišiću, ovaj onome i onaj ovome. Bešker bi nešto podvalio Vujiću čisto da vidi kako će se izvući kad ga izdavač i razni komiteti pozovu na odgovornost. Ta me igra ne zanima i za novine je štetna. Izabrao sam ljude u koje imam povjerenja da su ozbiljni i neće napraviti ništa na štetu zajedničkog projekta, ako sam se u kome prevario to je onda zaista moja pogreška zbog koje zaslužujem nastradati: ne zbog pogrešnog teksta nego zbog oslanjanja na pogrešnog čovjeka.

Što se tiče materijala koje ćemo objavljivati, unaprijed ću sudjelovati u zajedničkom planiranju cijelog broja; naručit ću tekst od suradnice ili suradnika i kad ga donesu proslijediti ga nekom uredniku/redaktoru neka ga pripremi za objavljivanje; jedino ako urednički preuzmem neki tekst, pa ga sam i redigiram kad ga primimo, naravski da neću moći da ga ne pročitam. Sve ostalo želim vidjeti prvi put kad raskrilim otisnute novine i krenem uživati u njima! Ako baš sami niste u nešto sigurni, posavjetujete se s onim za koga ocijenite da bi mogao biti koristan, ako sam slobodan i pri ruci možete se i meni obratiti, ako me netko zatraži mišljenje o nekoj rečenici, odlomku, pa i cijelom tekstu, u načelu neću odbiti baciti pogled, ako je nešto politički škakljivo – pitajte Pavića, što kaže o takvim stvarima kao da sam ja rekao.

Bio je to mali korak za čovječanstvo, ali velik za „Polet“. Odmah se i svaki čovjek u njemu osjećao značajnijim bez paternalističke figure koja bi ga nadzirala na svakom koraku. I ja sam se osjećao prijatnije kao prvi među jednakima nego bih se osjećao kao jedini. Vjerovao sam i da će sve biti bolje ako u svim spornim, eventualnim konfliktnim situacija presudi uvjeravanje, a ne naredba.

U skladu s nečitanjem materijala najavio sam i da ne kanim obilaziti kancelarije političara, odlaziti im po mišljenje ili uvažavati ako mi kane išta popovati. Imaju službene putove i načine kako mogu iskazati svoja mišljenja, pa i zahtjeve, i oni imaju svoja prava i dužnosti, to bi im trebalo biti dovoljno. Gajio sam izrazitu averziju prema glavnim urednicima koji su započinjali radne dane obilaskom komiteta, ureda i kancelarija uvaženih drugova, u razgovorima ih nazivali kao da su prijatelji iz djetinjstva, Mate, Mijo, Mišo ili Muki, imali njihove privatne ili tajne telefonske brojeve. Bila je raširena priča kako novinarstvo ne može ni prdnut bez politike. Naravno da je bilo dirigiranog, sluganskog, udvorničkog, profiterskog ili kukavičkoga u novinarstvu, kratkovidnog, nestručnog ili glupoga, ali na to se nisam kanio obazirati nego raditi po svom, to jest – mi ćemo ići svojim putem.

Moja averzija prema obilaziteljima komiteta proizlazila je i iz toga što sam znao da je riječ o raširenoj pojavi, ali zapravo nisam u nju vjerovao. Imao sam svoju interpretaciju te priče.

Znao sam glavne urednike kojima su razgovori s političarima, telefonski pozivi da se jave u komitet i slično bili jednostavan izgovor zašto nisu bolji. Kao, vidjeli bi vi kako bi mi pisali da nismo pod povećalom u presijom političar! Mi smo zapravo sjajni novinari, ali nam ne daju da se iskažemo! Istovremeno im je to što su obilazili komitete bio jedan od jačih osnova autoriteta: kao, oni su tako značajni da ih moćni funkcionari pozivaju na razgovore u četiri oka i povjeravaju strašne tajne, znaju posvećene misterije koje su običnim smrtnicima, prostom puku uskraćene, ne moraju obrazlagati svoje odluke jer se one baziraju na povjerljivim informacijama koje se ne smiju odati ni razglasiti i, najvažnije od svega – njihov položaj se ne može ugroziti, njih se ne može smijeniti jer su vrlo moćni, najmoćniji drugovi političari iza njih.

S druge strane, igra je bila dvostrana: političari kojima su glavni urednici pristizali na raport i po svoja mišljenja mogli su uživati u vlastitoj slatkorječivosti, koliko su pametni, utvarati si da nešto značajno rade, da su značajniji nego što jesu. Ne kanim im pružati taj užitak.

Da bi novinarstvo išta vrijedilo preduvjet je da bude pošteno i pametno, časno i hrabro, no da bi bilo uspješno u njemu se mora biti prvi, jedini ili najbolji. Svaka inovacija uvođena u praksu „Poleta“ bila je dodatni korak da bude uspješniji.