Bilješka na posljednjoj stranici knjige, (Laguna, Beograd 2020, 303 stranice):

Neko  je konačno morao napisati jednu obuhvatniju biografiju Ive Andrića. Bolje stranac negoli neko iz Regiona. Nije da nema takozvanih naših koji su to mogli (i mogli bi još uvijek) ostvariti jedan evropski život, kako glasi podnaslov knjige njemačkog Mihaela (Michaela) Martensa, novinara  Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Dakle, ima ih. Ali svakom od njih ovakva knjiga bi se u još uvijek uzavrelom bosansko-hrvatsko-srpskom (sub)kulturnom loncu obila o glavu.

Nakon bosanskog izdanja, koje nije izazvalo neka posebno zanimljiva reagovanja, srpsko izdanje isprovociralo ih je, neki tvrde, neočekivano mnogo. To je dobro, dakle bez obzira na podjelu na dva tabora – za i protiv Martensa (kod potonjih ima i čuđenja i jedva prikrivene zavisti, ali to su naša, srpska posla). Postoji i treći tabor, najmalobrojniji, iz kojeg dopiru glasovi racionalnog kritičkog pogleda na ovu biografiju, koja nije samo tekst o Andriću piscu, već i o diplomati, učesniku i posmatraču svoje epohe, čitaocu, sinu, ljubavniku, mužu…

Knjiga, plod autorovog sedmogodišnjeg istraživanja, napisana je prvenstveno za njemačko govorno područje (koje autor, iz razloga valjda njemu znanih, u svojoj uvodnoj besjedi  označava kao međunarodnu publiku). Tako sam, nakon svih  dosad pročitanih, prvi put saznao da može biti i takvih biografija. Beogradski izdavač Laguna, valjda oponašajući komercijalni duh velikih evropskih izdavača, dodao je na koricama: Prva sveobuhvatna biografija našeg nobelovca. Taj dodatni magnet za kupce morao je izostati, i ne samo zato što je Vanita S. Mukerdži 1991. objavila Andrićevu biografiju na engleskom, dosad neprevedenu u zemljama Regiona ( Ivo Andrić : a critical biography / by Vanita Singh Mukerji). Nisam pročitao to djelo. Koliko znam, prošlo je nezapaženo otud i neprevedeno u Regionu.

Knjiga je očito namijenjena široj publici, što uopšte nije loše. Plod je, prije svega, autorove fascinacije Andrićevim djelom; ima svojih uspona i padova. Ipak, i ova biografija (nesumnjivo zanimljiva) mi je dokaz da je svaka biografija takođe portret svog autora.

Martensov predgovor srpskom izdanju

Autor ističe njemu tri primarna djela iz sekundarne literature: Pisac i priča (2012) Žanete   Đukić Perišić,  Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći Rajh 1939-1941 (2012) Dušana Glišovića i “prvu obimnu biografsku studiju o Andriću”, koju je Nikola Mirković objavio 1938. Dalje, on ističe značaj svog iščitavanja Svesaka Zadužbine Ivo Andrić, te govori i o izvoru za kojim često poseže i citira ga, sa navodnicima i bez ovih, o Jandrićevoj knjizi razgovora Sa Ivom Andrićem (1977). Osobno mi je žao kad bilo ko dovodi u pitanje poštenje Ive Jandrića, nobelovčevog Ekermana. Martens je našao dvosmisleno “srednje rješenje”: iako, kako veli, lično ne sumnja u vjerodostojnost tih razgovora, “iz perspektive kritičkog pristupa izvorima postavlja se pitanje da li se ove rečenice bezrerezervno smeju navesti kao autentični citati”.  Ne sumnjam i postavlja se – ne govori li čitaocu nešto značajno impersonalna forma, pogotovo u odnosu na prethodno prvo lice jednine?

Među primarnim djelima Martens nije naveo niti jedno Miroslava Karaulca, prije svega njegovu studiju Rani Andrić, te Andrić u diplomatiji. Nije to učinio iako ga smatra vrsnim poznavaocem Andrićevog životnog puta. Zato u ovoj biografiji u obilju ima meni prepoznatljivih rečenica i pasusa, tek unekoliko izmijenjenjenih pogotovo iz Ranog Andrića. Nema ni Dedijerovog Sarajeva 1914, ali historičarevih zapažanja, uvrštenih bez navodnika, naročito o pripremi Atentata 1914. ima i te kako.

“Poznavaoci će zameriti što se nisam bavio značajem Vuka Karadžića i Petra II Petrovića Njegoša  za Andrićevo delo (…) dve izuzetne ličnosti u istoriji jugoistočne Evrope, ali van Balkana su poznati samo jednom veoma malom krugu, zbog čega bi digresija na ovu temu sasvim izvesno zahtevala još dobrih sto strana”, opravdava se Martens. Ali, opravdanje je teško naći – da je stvarao ovu biografiju brišući pasuse i cijele dijelove nekih poglavlja koja jedva balansiraju između tabloidnog i biografskog, ne bi mu trebalo nikakvih sto strana da odredi Andrićeve veze sa pomenutim historijskim ličnostima.

Poglavlje jedan – Plameni cvetovi Evrope

Na koje čitaoce je autor mislio pišući prvi paragraf (kojim otvara Bogove i duhove, prvi dio pomenutog poglavlja)? Na one kojim uvijek treba barem pregršt egzotike da bi kupili knjigu nakon prelistavanja iste u knjižari? Dakle, početak teksta ove biografije, u kojem Martens govori o orahovom drveću u Bosni  na kojem “većaju đavoli”,  smatram besmislenim ustupkom komercijalne naravi. To važi i za podcrtavanje značaja narodnih vjerovanja u Bosni koja, kad čitamo recimo zapažanja o zloj vili, može nam se učiniti da je dotična imaginarna zloća upravo sa Balkana uskočila u vjerovanja, bajke i legende onih boljih i ljepših evropskih strana. Na taj način Martens (barem meni se čini) kvari čitaočev ulazak u svog Andrića, u ovom slučaju u analizu smjene otomanske i habsburške epohe.

Isto poglavlje, Očevi i oci

Andrićevi roditelji? Da je Martens “pustio” Miroslava Karaulca da priča samo on, bez dodataka o glasinama, prije svega beogradskim (a ne manjka niti ostalih) o ocu i majci Andrićevoj, bio bi ne samo uvjerljiviji, već i ekonomičniji na riječima svog teksta. Moguće je da nije samo mene mučio osjećaj bljutavosti dok sam čitao ovaj dio? A od koga je, na kraju krajeva, Andrić “fratarsko kopile” naslijedio bolešljivost? Zar nije bio jedini preživjeli list cijele loze Andrića?

Jeste, to može da zasmeta i onima koji u Andriću ne vide ikonu. Iako je Martens odlučan u odbrani značaja Andrićevog djela (koje ga je, na kraju krajeva, privuklo radu na ovoj biografiji), još odlučniji u analizi komplikovanih negacija Andrićevog lika i njegovih najvećih romana, između kojih ipak štrči ona bošnjačka, tačnije pojedinih poluinteligenata koji svoj “genij” troše u raspravama i knjigama u kojim je Andrić predstavljen kao mrzitelj svega bosanskog, turskog i islamskog, on pribjegava već pomenutim tabloidnim “rješenjima” u svom tekstu. To bi, vjerujem, ponajbolje sam mogao objasniti.

Andrić, materijalista i “gospođica”

Martens je poklonio izuzetnu pažnju Andrićevoj ekonomskoj situaciji, od njegovog siromaškog socijalnog statusa u djetinjstvu i mladosti do luksuzne limuzine u Berlinu, u ratmom predvečerju. To je neka vrsta transverzalnog motiva kroz poglavlja ove knjige.

Biograf može (i mora) biti neumoljiv ali polazeći od fakata u njihovom cjelovitom kvanitetu. Međutim, pred međunarodnim čitaocem je uglavnom Andrić između dva rata, koji, nakog siromaškog života,  izgleda da  jako voli materijalno dobrostanje. Uostalom,  nakon smrti u jednoj ladici su nađeni novci u nekoliko (prijaratnih) valuta! Gospođica?  Ali, samo jednom rečenicom Martens daje do znanja da je Andrić cjelokupni iznos Nobelove nagrade poklonio Bibliotečkom fondu BiH, čemu pred kraj knjige s pravom dodaje, istina škrto, podsjećanje da su oni vrli “moji” zapalili Vijećnicu u kojoj je bilo i knjiga kupljenih tim sredstvima. Martens ne samo implicitno već i eksplicitno pretendira da putem izložene građe u ovoj biografiji stekne atribut dobrog poznavaoca života i djela (ovo mnogo više) Ive Andrića. Ali poštenje biografa on olako žrtvuje i u ovom kontekstu. Između ona ladice sa nešto novca – možda i zaaboravljenog? – i odricanja od materijalne koristi povodom Nobelove zjapi cijeli ambis… I za to nije bilo potrebno dodati nekih novih sto strana o tom argumentu. Meni je nepoznat sličan gest u istoriji dobitnika Nobela, bilo za koje zasluge. To je nešto posebno ili je pak neko obično ništa? Čovo primio pare pa ih dao drugima!  Ne vjerujem da Martens nije imao u rukama Životopis Ive Andrića Radovana Popovića, u kojem, iz godine u godinu poslijeratnog perioda zapažamo pedantno nabrojane i ne baš simbolične sume koje Andrić poklanja kulturnim društvima u Bosni. Pisac i bivši diplomat Andrić se iskupljivao zbog određenih stavova prema novcu u ranijem periodu? Možda. Ali, svejedno, gdje su danas takvi koji se “iskupljuju”? U Regionu i u cijelom svijetu? Ima ih, naravno, ali su malobrojni.

Goja i Andrić, sluge svojih kraljeva

Pišući o Andriću u Madridu, Martens piše i o Goji. (Pritom – iz kojih razloga: zbog površnog čitanja Razgovora sa Gojom ili samo omaškom? – na str. 103 navodi da je to razgovor iz 1828, bez obzira na uvodni dio ove priče-eseja o umjetnosti uopšte i položaju umjetnika u svijetu u kojem je opisan svijet moderne epohe). To nije sve, autor biografije na prethodnoj stranici tvrdi da su “obojica bili sluge svojih kraljeva”. Prije izricanja ovakvog suda (ili presude, svejedno), dakle koncem druge decenije 21. stoljeća, autor (i čovjek) bi se ipak morao zapitati kome on služi, kojim kraljevima. Vidljivim i nevidljivim, to je ponajmanje važno. Ima li sluganstva u ovom, kako se Volter izruguje Lajbnicu, najboljem od svih svjetova? Pitam se, na kraju krajeva, je li to, o kraljevima i slugama, autor ove biografije izrekao svjesno ili nesvjesno?

Martensov antikomunizam, antijugoslovenstvo i antitoizam

Antikomunizam mi je razumljiv, pogotovo na Zapadu. Ali svako zadrto antijugoslovenstvo već godinama doživljavam kao da gledam neku farsu. Poprilično od te farse mi je priuštio Martens kada govori o Prvoj i Drugoj Jugoslaviji, takođe kada implicitno (ali i eksplicitno) žali za propašću Austro-Ugarske. Uprkos činjenici da gleda kritičku na austrougarsku vlast u Bosni, ima u tom njegovom pogledu kolonijalnog rezonovanja.

Sve kao usput Martens je i antitoista. U njegovom pogledu na Titovu Jugoslaviju (kao i na onu Kraljevsku) ima mnogo realnih, neoborivih faktičkih uporišta, ali u jednoj ozbiljnoj biografiji ne bi trebalo da bude mjesta neozbiljnom i tendencioznom isticanju broja žrtava komunističkog režima. Martens govori o “stotinama hiljada Andrićevih zemljaka” koji su “ubijani, hapšeni, mučeni i deportirani na Goli otok”. I to danas, kad ne samo u studijama već i jednim klik na internetu nalazimo validne studije koje govore jasnim jezikom činjenica o žrtvama. Kome se autor želio dodvoriti pišući o tom argumentu? Samo međunarodnoj publici ili isto tako “međunarodnoj” u Regionu, u kojem neće biti malo onih koji će u svojoj banalnoj nekrofiliji proizvoljnih razračunavanja sa periodom 1945-1991 akcentirati značaj Martensovog mišljenja. Naravno i o Titu, “koljaču i masovnom ubici”.

Bolivar i Krleža

U svojoj želji da iznese nove teze, Martens je otišao daleko i u pogledu na Bolivara, o kojem Andrić piše 1930. Prema autoru ove biografije to je biografska priča Ive Andrića nastala u odbrani Šestojanuarske diktature. Ali taj tekst nije čučao u nekom prikrajku pa – hop, evo diktature – hop, evo Bolivara (samo) diktatora, već je plod, kako i sam Martens ističe, Andrićevih raznovrsnih studija o El Libertadoru. Zar nije mogao, recimo pišući mnogo kraće o Andriću, ljubavniku Milice Babović i glasinama beogradske čaršije, da kaže nešto višeo Bolivaru? Recimo o El Libertadoru protivniku sužanjstva, vizionaru jedne drugačije Južne Amerike?

Animoziteta ne nedostaje ni u Martensovom pogledu na Krležu. Ispoljavam sumnju da je čitao njegova djela. Ako ih je čitao, stvar je mnogo teža. Tvrdnja da je jedva poznat u Evropi ne stoji na nogama. Kad bi me neko danas upitao kako Krležu približiti evropskom čitaocu, rado bih odgovorio da bi bilo bolje da se evropski   čitalac približi piscu Povratka Filipa Latinovicza i drugih djela bez kojih je nemoguće misliti literaturu 20. stoljeća.

Andrić diplomata i Treći Rajh

Vrlo kratko: vjerujem više Karaulčevom, nego Martensovom pogledu zasnovanom pretežno na tezama Glišovićeve studije. To posebno važi za neosnovanu hiperbolu o Andrićevoj ulozi za postizanje Trojnog pakta.

Zaključak

U pragmatskom kontekstu Martensova knjiga je vrlo korisna za Andrićevo djelo kod međunarodne publike. Njen, pretežno publicistički stil zacijelo obara prepreke kod čitalaca izvan kruga literarnih klerika. K tome, knjiga je otvorila raspravu o Andriću u brojnim aspektima. Problem nastaje ako se pošteno zapitamo je li to zaista Ivo Andrić, ali ne pisac (Martens pred njegovim djelo skida šešir) već čovjek i diplomata. Na kraju ne mogu a da ne izrazim čuđenje da se Laguna nije pobrinula barem za neki pogovor ovoj biografiji, već se odlučila za kliše domininantan u zapadnjačkom modelu izdavaštva, dakle za nekoliko kratkih mišljenja.