Ponekad samo pomakneš oči

u zaborav skreneš,

jer živio si izgleda

negdje drugdje, u tišini noćnog neba.

Isključio si se iz ovog svijeta.

Na drugom si mjestu,

tamo gdje ljudski život nema smisla.

Ti nisi tjelesno biće.

Već postojiš, kao što zvijezde postoje

u svojoj neizmjernosti.

Tada u svijet se opet vratiš.

U večer na hladnom brijegu, noseći teleskop.

Nakon svega shvatiš

da nije stvar u predodžbi,

već je spona kriva.

I opet uvidiš udaljenost

svake istine, od svih drugih istina.