Oklijevao sam pisati opširnije o ovome, osim više zajebantskih statusa, s obzirom na to da me na neki perverzan način zabavlja situacija u kojoj se predsjednik države skoro svakodnevno, bilo pred kamerama, ili sad čak češće preko FB-a, obračunava s različitim pojedincima, skupinama i institucijama. No, stvar bi trebala biti daleko od zabavne i trebala bi poprimiti više obilježja zabrinutosti – ali, kad je bal, nek´ je… ma zna se već, politika je ovdje ionako gusta kaljuža, a drenaža je nikakva. Ipak sam zato odlučio napisati kao podulji status neki pokušaj analize Milanovićeva ponašanja zadnjih dana, bez potrebe da se to negdje dalje od FB-a objavljuje.

Milanović (ili, kako ga već zovemo, Zoo, Zole, Zox, Zoka, Zoki, Zokara, Lepi, Bomba, King Kong, kako god) napada one koji su obično tipična meta desničarskih, desno-populističkih i autoritarnih političara – oporbene liberalne političare (Orešković, Puljak), lijevo-liberalne udruge civilnog društva (B.a.b.e., Gong), ljevičarske političare (Borić, Tomašević), medije (jutarnji, RTL, index), neovisne institucije (pravobraniteljica za ravnopravnost spolova), intelektualce (Puhovski) itd. Za to dobiva podršku brojnih svojih fanova, pa i onih koji nisu dotad bili njegovi fanovi – govori se da je taknuo u “osinje gnijezdo”, „parazitski ptičji rezervat“ (7dnevno i Hrvatski tjednik – desničarski tabloidi koji ga hvale) i da ih sve treba “razmontirati”. Veliki podršku sad ima i od onih čije glasove nikad nije imao – dijela Hrvatâ iz BiH, najviše zbog zalaganja za iste, kako kroz odlikovanje postrojbi HVO-a, tako i kroz razgovore s Miloradom Dodikom koji u vezi BiH ima slične poglede kao i službena hrvatska politika. S obzirom na to da s pozicije moći napada crvene krpe za desnicu i javno proziva pojedince i medije, već su uslijedile neke usporedbe s Trumpom. No, to sad na stranu…

E sad, postavlja se ključno pitanje – zašto to Milanović radi? Ima li tu nekog rezona ili je jednostavno iracionalan, pa će sljedeće dane i tjedne napadati i one druge, ili će promijeniti retoriku, ili što god? Da to radi samo zato što je i sâm prozvan zbog afere Janaf i da je jako ljut zbog otkrića da je bio u spornom klubu i jeo ostatke neke ribe, ne čini mi se potpunim objašnjenjem. Sigurno ima nešto i u tome, ali ne mislim da se sve ovo može objasniti time, osim ako se baš nešto grdo ne valja iza brda, što još ne znamo. Treba li uopće tražiti razloge ili je dovoljno reći samo da je čovjek iracionalan i da lupeta? Ne bih za ovu svrhu pošao od te teze.

Uzimajući tako u obzir nervozu i prateću obrambenu reakciju zbog afere Janaf i Kovačevićev klub, ovdje bih se dodatno osvrnuo više na mete – ljevičari, njihove udruge, intelektualci i civilno društvo. Sjetimo se, kad je Milanović bio premijer, da je njegova vlada preko ministrice Andree Zlatar obilato financirala lijevo civilno društvo, da je doista postojao uzak link između Gonga i SDP-a, da su tzv. neprofitni mediji bili dobrano financirali, i da su mnogi od njih uspijevali od toga živjeti. I što su SDP i Milanović kao njihov predsjednik tada imali od toga? Ništa ili vrlo malo. Oni nisu uspjeli kapilarno kroz civilno društvo i medije razviti neki oblik vlastite hegemonije, nisu razvili ni sofisticirani agitprop koji je uspio HDZ… Nasuprot tome, Milanoviću i SDP-u tada je pomagao u njihovoj agendi Jutarnji list (po kojemu danas, nakon promjena tamo, Milanović pljuje, ali i JL po njemu), a ne nikakva lijeva civilna scena. Štoviše, ta lijeva civilna scena i lijevi neprofitni mediji optuživali su MIlanovićevu vladu za „neoliberalizam“ (najviše zbog ZOR-a i pokušaja outsourcinga čistačica i monetizacije autocesta), a kasnije, makar manje, i za popuštanje nacionalizmu (oko šatoraškog prosvjeda najviše). Nakon što je padom Milanovićeve vlade u resor kulture došao Zlatko Hasanbegović u Karamarko-Petrovljevoj kratkotrajnoj vladi dolazi do janjičarskog zuluma nad lijevom civilnom scenom i neprofitnim medijima. Efendija Hasanbegović postao je tako u kratkom periodu najomraženija osoba na toj sceni, uspio je u nečemu dotad nemogućem – da se ta lijeva civilna scena odluči za političko organiziranje u punom smislu! Dotad su više-manje zazirali od organiziranja u političke stranke.

I tako se lijeva civilna scena politički organizirala, ušla je u neka tijela, postajala sve relevantnijim faktorom, a SDP sve manje relevantnim i sve manje prepoznatljivim na ljevici. Milanovićev poraz na parlamentarnim izborima 2016. godine njega je otisnuo u neki tip privremene političke (samo)izolacije, a njegovu stranku izručio megdanu novih političkih okolnosti i to pod najnesposobnijim vodstvom ikad. U međuvremenu je HDZ sve više skretao prema centru, znatno manje desno nego što je to bio Karamarkov kurs i pozicija novonastale desne civilne scene koja je počela diktirati društveno relevantne teme i time zadnjih 7-8 godina lijevoj civilnoj sceni oduzela brojne alate, mehanizme, pa i same teme.

Sve je to kontekst koji može objasniti i današnje Milanovićeve obračune – on je predsjednik države, izabran je voljom većine izašlih birača, nema mnogo odgovornosti u odnosu na dobiveni legitimitet, a zapamtio je sve (vjerojatno je u političkoj samoizolaciji mnogo ponavljao gradivo i pratio medije) – od onih koji su mu na toj lijevoj sceni bacali klipove pod noge („neoliberalizam“, „nije prava ljevica“) bez obzira na ugodan građanski život koji im je pod njegovom vladom bio omogućen, preko Puhovskog koji ga je stalno politički omalovažavao („neće nikad dobiti izbore“), sve do medija koji su nekad servisirali njegove ideje i interese, a onda se okrenuli (iz raznoraznih razloga) protiv njega (Jutarnji i Index, različiti su razlozi i tajminzi, ali povijest toga je dosta opširna). I, sad, obračun sa svima! Ideološki gledajući, makar vjerojatno tu ideologija nije ključna, to je obračun i s novoljevičarskim trendovima koje jako njeguje lijeva civilna scena – politička hiperkorektnost, malo autošovinizma, idejno-vrijednosna pravovjernost i platonizam, vjera u ispravnost medija i novinara itd.

Treba se razumjeti – Milanović je u dosta stvari u pravu – od velikog dijela ljevice u Hrvatskoj čovjek lako dobije guzni osip, imam i sâm takva iskustva, o čemu sam i pisao u jednoj od svojih ranijih objava referirajući se na civilno društvo u Hrvatskoj; Puhovski je stvarno precijenjen u medijima; neki mediji nemaju više kriterija izražavanja i pristupa problemu, a stvara se dojam da ih se ne smije kritizirati… Međutim, kao predsjednik države ima najveću odgovornost, ako ni za što drugo, a ono sigurno za higijenu javnog prostora – to je navodno bio i jedan od njegovih jačih aduta u kampanji protiv KGK – nju se optuživalo, a to je činio i potpisnik ovih redaka, da je zagadila javni diskurs, da je stvorila lošu političku klimu u kojoj je rehabilitirala i relativizirala mnoge nacionalističke, šovinističke i druge ideje (primjer njezina odgovora na pismo Milorada Pupovca početkom 2016. godine, priča o „orjunašima“, stav prema ZDS i sl.). E a sad, da je KGK i upola toliko toga rekla i na taj način kao ZM zadnjih dana, na nju bi bila još nekoliko puta veća medijska haranga i kolektivno zgražavanje. ZM je tu i dalje prošao više lišo. Stoga, Milanović ne bi trebao kao predsjednik Republike obračunavati se s pojedincima i medijima, prozivati ih, huškati preko društvenih mreža i sl. On time šalje poruku koja je kriva za sve moguće standarde liberalne demokracije i uopće za zdravo društvo i higijenu javnog diskursa – jer, koliko god kritika treba uputiti i civilnom društvu, i intelektualcima, i medijima, njih se ne treba rasturati, izvrgavati sudu svjetine koja onda u njima pronalazi dežurne krivce za opće loše stanje u državi. Da, doista, to rade Trump, Orbán i Vučić. To nije put kojim bi Milanović trebao ići, a osim toga navedene persone uvijek je kritizirao, nazivajući ih kabadahijama.

Kako bilo, ne mislim da će mnogo pristalica Milanović ovime izgubiti – bez obzira na dojam, većina koja ga podržava ne mari previše za uzuse koje sam spomenuo, a i biračko tijelo ljevice (ili „ljevice“, više nemam pojma) nije ni upola politički korektno i sofisticirano kao njihovi predstavnici. To je tek jedan manji dio, uglavnom visokoobrazovan, urban i srednjoklasan. Da, on može biti presudan u nekim momentima, možda je i bio 2016. (za poraz) i 2020. (za pobjedu), ali famozno biračko tijelo uvijek je ideološki brikolaž, politički slabo artikuliran, a o generalnom političkom obrazovanju da i ne govorimo. Nacionaliste i desničare koji ga sad hvale eventualno u jednom vrlo malom obimu trajno može dobiti. Ako nastavi ovako, možda i više, ali otom-potom. Zato je zasad, i ostat će možda još neko vrijeme, Zole Bomba doista Aca Tramp iz našeg sokaka. Po mjeri koga ili čega, ostaje još vidjeti.