Dok slušam disanje ljudi u mraku
nije mi jasno otkud u dah uvlači se ogorčenost
i kaplje kroz porozno tkivo u govor,
u rečenice.
A kad ne uspije provući se preko jezika
zapada u ravnodušnost šutnje
i zrak puni tjeskobom,
ježurima što gmižu hladnim zidovima
poput otrovnih pauka.
Izbjegavam susrete s njihovim
rukama noževima kojima
režu slučajne prolaznike.
I njihov neshvatljivo brz hod
kroz rascijepljene prostore.
Osvetu i bijeg u letargiju.