Moja susjeda Ana ima 87 godina i preživljava s mirovinom od 1250 kn. Kako uspije poplaćati sve režije i kupiti hranu i ostale kućanske potrepštine, ne znam. Vjerujem da većina našeg naroda ima čarobnjačke sposobnosti, pa jedni iz ničega sebi stvore kuće, automobile i debele bankovne račune, a drugi ručak i večeru. Susjeda Ana također čarobira, stoga se buni što su joj račun za pričuvu povisili za 20 kuna jer ona za te novce, kaže, kupi kokošja krilca i kosti i ima juhu za cijeli tjedan. Eto, za 20 kuna! A što je 20 kuna? Ništa za one koji jedu i piju na državni račun ili koji za jednu frizuru plate iznos Anine mjesečne mirovine. Ništa, crkavica, bijeda, ni da se sagneš i pokupiš ju s puta. A ipak, od te bijede bijedna Ana izmađija sebi hranu za cijeli tjedan.
Mediji kažu da čarobnjaka tipa Ana u nas ima skoro milijun. Prema podacima DZS-a za prošlu godinu, svakom četvrtom Hrvatu “prijeti rizik od siromaštva i socijalne isključenosti”; 1,44 milijuna Hrvata, zamalo svaki treći, “teško i vrlo teško uspijeva sastaviti kraj s krajem”, a “u teškoj materijalnoj oskudici” živi njih oko 300.000 – nezaposlenih, umirovljenika, samohranih roditelja, samaca…
Nevolje i brojčani pokazatelji siromaštva – potpomognuti epidemijom i ekonomskim zastojem – nesumnjivo će bujati, pa stručnjaci savjetuju neophodne državne mjere: produljiti naknade na burzi rada, povećati naknade socijalne skrbi, dječji doplatak, mirovine itd.
Međutim, koliko god je naša sirotinjska situacija prema statističkim podacima loša, u stvarnosti je ona još lošija, i teško da će biti bolja. Dovoljno je pogledati tri sastavnice naše bijede: mirovine, dječji doplatak i minimalne socijalne naknade.
Prosječna mirovina je 2.558 kn a prag siromaštva je 2.710 kn mjesečno – dakle već je prosječna mirovina nešto ispod granice siromaštva. Ali klizi ona i dublje. Od 1,24 milijuna umirovljenika u HR, čak pola milijuna njih ima mirovinu ispod 2.000 kn (!), s time da ima više od 90.000 mirovina do 500 kn (u prosjeku 231 kn, što već spada u ekstremno siromaštvo, tj “život s manje od 1,90 američkih dolara dnevno”, iliti 365 kn mjesečno). I ti umirovljenici nisu “u riziku od siromaštva”; oni jesu siromašni!
Država – u kojoj je omjer radnika i umirovljenika lani bio 1,28:1 (više od 1 radnika uplaćuje za 1 umirovljenika; dok je npr. 1950. g. omjer bio 8,75:1, 1980. g. 4.04:1, a 1990. g. 2,83:1) – trebala bi, kažu, povećati mirovine. Kako? Za povećanje mirovina potrebni su rast gospodarstva, zaposlenosti i plaća. Kakve su šanse za to u dogledno vrijeme? Zna se: male i nikakve.
Dječji doplatak isplaćuje se za tri dohodovne grupe u iznosima: 199,56 kn, 249,45 kn i 299,34 kn po djetetu – i te svote u lipu su iste punih 13 godina, a ona najviša 18 godina! Naime, do 2002. pravo na doplatak i njegovu visinu određivala je prosječna neto plaća svih zaposlenih iz prethodne godine, a od 2002. određujući faktor je tzv. proračunska osnovica, koja je tada iznosila 3.326,00 kn – i do danas se nije promijenila!
Što je famozna “proračunska osnovica” i zašto je godinama ista? Odgovore na ta pitanja ne daju ni HZMO ni mjerodavna ministarstva (što sam ustanovila pišući novinski članak o dječjem doplatku 2009.), osim “objašnjenja” da je to “obračunska vrijednost” utvrđena za svaku godinu Zakonom o izvršavanju državnog proračuna i ugrađena u brojne propise za isplatu naknada građanima. Ali, pretraživanje podataka DZS-a otkriva da je iznos od 3.326,00 kn za proračunsku osnovicu zapravo iznos prosječne neto plaće u Hrvatskoj 2000-te godine!!
Dakle, dok plaće i troškovi života rastu (prosječna neto plaća 2019. je 6.457 kn), proračunska osnovica ostaje neizmijenjena, pa uz nju vezana prava i naknade – za rodilje, djecu, studente, branitelje, socijalnu skrb, za odgodu/otpisivanje dugova državi itd. – realno postaju sve manji, ili se čak gube zbog cenzusa. S druge strane, država tako – na netransparentan i pomalo perverzan način – štedi, izdvajajući realno manje sredstava za socijalne potrebe (pa joj ostaje više npr za Crkvu).
Odgovara li državi da to promijeni? Je li na vidiku stvarna socijalna osjetljivost za najugroženije članove društva? Samo za naivne.
Zajamčena minimalna naknada je prema Zakonu o socijalnoj skrbi “pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba samca ili kućanstva koji nemaju dovoljno… ” Osnovicu za izračun te naknade “odlukom određuje Vlada Republike Hrvatske”, a Vlada već godinama odlučuje da je to 800 kn. Tako “socijala” za samca iznosi 100% osnovice, odnosno 800 kn.
E sad, zakonska definicija govori o neimanju “dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba”, ali ustvari radi se o neimanju ikakvih primanja. Jer “u slučaju da samac ili kućanstvo ostvaruju prihod”, taj se prihod odbija od mjesečne minimalne naknade, pa i ako se radi o 20 kuna! A time (osim što se potiče rad na crno) Vlada i zakon utvrđuju da je 800 kn – egzistencijalni minimum u Hrvata.
Ako Vlada uspijeva kroz mala vrata uvjeriti narod da je 800 kn (koliko dođe npr. omanji račun za političarsko bančenje) dostatno za mjesečno preživljavanje – i protiv toga se nitko ne buni – treba li se nadati da će Vlada to mijenjati? Jok!
Ukratko, u odnosu na statističke pokazatelje granice siromaštva ili u usporedbi s onima koji primaju povlaštene i braniteljske mirovine, moja susjeda Ana nije “u riziku” ili “na pragu” siromaštva, nego je stvarno siromašna, a najvjerojatnije će i sutra biti siromašna. Ali, u odnosu na one koji primaju mirovinu ispod 500 kuna ili “socijalu”, ona je bogatašica… Sve je relativno… Pa i uvjerenje da su vladajuće političke strukture koje nas 30 godina guraju u siromaštvo sposobne i voljne, umjesto na vlastitom bogaćenju, poraditi na boljitku društva.
radio gornji grad 
