KRAO JE, AL’ JE I DAO – teza je koja nas je urušila, unakazila nam i lijevo i desno krilo, pa tako lako u politici posežemo za patetikom znakovlja i barjaka. Desnica se ukaljala time što nije prokazala svoje “šerife”, što se nije odvojila od onih koji su u “mračna vremena” sijali strah, trpali si u džep, imali vlastite odrede sijača užasa za grabljenje materijalnih koristi, što im je dopustila da preuzmu uzde. Ljevica se unakazila time što je te “desne šerife” preuzela kao paradigmu svih branitelja koje je time srozala u blato i stanje bez časti, samu sebe prezentirala javnosti kao protivnicu “svega hrvatskoga”. Premda iz osobnog iskustva znam da je među ljevičarima mnoštvo istinskih domoljuba i branitelja. Je li prekasno da i jedni i drugi konačno priznaju vlastite “propuste” i pospu se pepelom? Je li prekasno da prestanemo igrati ping-pong s kostima onih koji su u mrakovima stradali? Znate, gnjusno je ubojstvo malene Aleksandre Zec pravdati mrtvom djecom u Vukovaru i Slavonskom Brodu. Djeca su djeca i nitko ih nikad ne bi smio ubijati. Svatko tko je u stanju ubiti dijete ima ozbiljan psihijatrijski poremećaj. Svatko tko može bilo koga mučiti je čudovište. Čiji god bio. Trebamo prestati štititi čudovišta samo zato što pripadaju “našem” ideološkom ili nacionalnom korpusu. Trebamo se konačno prestati rugati. Govoriti istinu i samo istinu. Osobito tamo i kad najviše boli. To je katarza. Sve ostalo su zakulisne igre, rađanje novih demona koji će nam pojesti ostatke ostataka duše…