Na vijest da g. Bandić, utemeljitelj i osnivač kluba Jabuka, nastavlja svoj mali osvetnički džihad protiv urbanog Zagreba koji ga nije volio, evo tek donekle povezane misli koja mi pada na pamet.

Piše: Igor Mirković (Facebook)

Zagreb svoja kultna mjesta ostavlja kao zmija kožu: on ih jednostavno svuče i odbaci negdje u šikari. Igrom slučaja, prošlih sam godina na snimanjima ulazio u Lap i Kulušić – i bizarna je to slika. U njima je više-manje sve isto, netaknuto, kao da su konobari još noćas na brzinu pokupili čaše i istresli pepeljare pred zatvaranje, a drugo nisu stigli… dvadeset godina, ljudi moji. Dvadeset godina nitko nije iznio stolove i police i odnio ih na krupni otpad.
Saloon stoji kao ukleti dvorac, BP – lokal na najboljoj poziciji u gradu! – netaknuta interijera, mrtav i zaključan već DESET GODINA… kao kad čovjeka trefi moždani, pa na stolu ostane šalica kave, na štednjaku nepodgrijano varivo, iz sobe tiho svira radio…
Da se razumijemo, uopće ne mislim da bi ta mjesta trebala zauvijek biti ono što su bila, grad se mijenja, nova mladost želi svoja genracijska gnijezda Ali ono što ne razumijem: zašto ih nisu pretvorili u knjižnicu, teretanu, Špar, pogrebna poduzeća, BILO ŠTO… kao da se nitko ne usuđuje ući i prenamijeniti, da ga ne stigne kletva generacije koja je u njima živjela ljubavi, prijateljstva i ekstaze.
Znam, svaki je od tih ukletih dvoraca priča za sebe, uglavnom neka balkanska imovinska natezanja, ali nije to bitno i ne može prikriti očitu pravilnost da eto, mjesta koja smo voljeli završavaju kao kamene didovine negdje u kršu: stajat će netaknute dok se posve ne uruše i zarastu.
To vi nama recite, don Milane, Jabuko sa grane, kakav je to grad u kojem kultna mjesta desetljećima trunu na cesti kao pregažene mačke, na očigled onih koji su ih voljeli, kao kad babu nađu mrtvu u stanu nakon dvije godine, jer sirota nikoga nije imala i nitko nije pitao za nju?