Muzika je zamijenila religiju, spasavajući sublimirano od apstrakcije monotonije. A muzičari? Oni su senzualnost sublimacije. 

Onaj koji je okusio otrov religije i koji se sjeća gorčine, njemu je muzika protuotrov. (Cioran)   

Koturova – Muzička – Zmaj Jovina (3) 

Pamtim samo dva koncerta zabavne muzike, mislim da ni na jedan drugi nikad nisam otišla. Prvi je bio onaj u Domu milicije na koji me je odveo rođak Vedo Hamšić, gdje sam slušala i Đoku Marjanovića, a drugi Davida Bowiea, 1979. u Parizu. Na ovom posljednjem će mi u sjećanju ostati samo upaljači koji svijetle u mraku. Redovito sam, pak, posjećivala, gdje god bih se zadesila u svijetu, koncerte klasične muzike.

U sali sarajevske Akademije su se često održavali koncerti. Na njih sam išla sama, ili sa Meirom, ili opet sa rodicom Vesnom. Slušale smo i Vesnine kolege, a jednom od njih sam poslije koncerta rekla da mi se nije dopala njegova svirka. Na što je Vesna, kao i njena majka, bila šokirana mojom nepristojnom iskrenošću. Imala je pravo. Istinu govoreći, nije ni meni pretjerano drago da mi neko saspe svoju “istinu” u lice. Ali se danas znam snaći. Uz to sam tada vjerovatno čeznula, iako dijete, da pokažem da imam i ja svoj stav. A taj stav se, znamo, dok ne sazrijemo, mora uvijek razlikovati od onih proklamovanih.

Vesnina djeca, Nebojša koji je nedavno preminuo prije vremena za umiranje, i Bojan Zulfikarpašić, kasnije će i sami postati uspješni muzičari. Nebošja je završio i Likovnu Akademiju u Beogradu, bio je talentovan slikar, a uz to i draga i plemenita osoba, a Bojan se proslavio kao džezista u Francukoj i u svijetu, gdje je poznat kao Bojan Zed. Obojica braće, duhoviti i šarmantni.

Iz Muzičke se sjećam i uspješnog violiniste Davida Kamhija, muzičkog kolege moje rodice Vesne, koji će kasnije biti i moj prijatelj, iako ću ga rijetko viđati.

Kao dijete, ali i kasnije sam odlazila na sve koncerte koji su se davali u Domu JNA. Najčešće sama, jer tad je utisak jači, kao i osjećanje. O gostovanju Alda Ciccolinija, čija svirka mi je kao djevojčici presjekla dah, vrativši se kući, odmah sam napisala kraći sastav. Moj otac ga je pohvalio na časovima iz lektire i francuskog jezika koje je bratu i meni davao u svom kabinetu najmanje jednom sedmično.

Moram ovdje otvoriti zagradu i reći da je moj otac, iako strogih svetonazora, znao da čita, ne samo moje sastave, nego uopšte sve tekstove isključivo kao literaturu, ne dijeleći pri tome lekcije iz morala. A čitalaca je danas, onih pravih, složimo se, sve manje. (Dok je pisaca sve više, kao i onih “čitalaca” što dijele lekcije iz morala.) Šamić je znao da razdvoji ono romaneskno od onog “politički korektno”, posebno oduševljen književnim pikanterijama. Iako je bio po mom mišljenju i konzervativan i buržuj, nikad, dakle, nije čitao tekstove malograđanskim očima. Naravno, ako je tu nalazio literarnog kvaliteta. Moralisanje je ostavljao za kasnije. On me je upravo naučio da i ja tako i čitam i pišem, bez autocenzure; Mirko Kovač bi rekao, citirajući Krležu: makar i sa začepljenim nosnicama.

Pomenuti sastav o Aldu Ciccoliniju sam zagubila, a rado bih se podsjetila vlastitog osjećanja i usporedila ga sa današnjim. Alda Ciccolinija veoma cijene i vole Francuzi – porijeklom Talijan, živio je i umro nedavno u Francukoj – ali mišljenja o njegovim interpretacijama su podijeljena kod melomana.

Sjećam se živo i prvog koncerta Ive Pogorelića u Domu armije. Bio je lijep, elegantan dječak, sala prepuna cura koje su uzdisale od žudnje za njim, ali dječak koji je mene ostavio prilično ravnodušnom. Njegova interpretacija je bila daleko od majstora što su me uznosili i pomagali mi da savladam melankoliju, naprasne tuge, nevjericu u život. Činio mi se previše racionalan u svirci, sa čudnom poetikom koja ne ostavlja traga u duši, kako ću kasnije misliti i o francuskom “novom romanu”. Izvrsna tehnika se podrazumijevala, i podrazumijeva se. Danas ga često slušam na “Radio classique” sa mnogo više užitka nego nekoć. Dok “novi roman” nisam nikad zavoljela.

Na pomenutom Pogorelićevom koncertu u Sarajevu prisutne su bile i djevojke koje nikad ranije nisam viđala na koncertima u JNA. Među njima i Gordana Magaš, balerina iz Narodnog pozorišta sa svojim balerinima iz vlastite trupe, koje će se kasnije proslaviti. Tefeda Abazović će igrati i u jednoj mojoj predstavi (« U ptice zaljubljen », Pozorište mladih, decembra 1986.), a Dina Papo će se pročuti i kao balerina i kao koreograf u Narodnom.

 *

Svaka riječ je jedna predsrasuda… Ono što činimo, nikad nije shvaćeno, samo je hvaljeno ili napadano. (Nietzsche)

Gordana Magaš je bila moja susjetka iz Vase Miskina ulice, i drugarica iz Zmaj Jovine škole, iako starija od mene. Veoma visoka, tanka, duge tamne kose, uvijek s istim šarmantnim osmijehom na licu. Takvu je pamtim. S njom sam se jedno vrijeme družila ne samo u djetinjstvu, nego u mladosti. U školi su je već znali kao popularnu balerinu, ali i kao odličnu učenicu. Kasnije će biti jedno vrijeme i poznata pjevačica, odlično interpretirajući engleske i američke pjesme koje su tad bile u modi. Ali pošto sam takvu muziku slabo slušala, više se ne sjećam sa kojim pjesmama se Gordana proslavila. Možda pjevajući pjesme Nancy Sinatra, i pjesmom « These boots are make for woking »? Bee Geesovim ?

Naš zajednički profesor matematike u Zmaj Jovinoj jako ju je volo. U stvari, volio je najviše nju i mene od svih đaka. I to je javno govorio svim razredima. I ja sam, kao i ona, bila odlična u matematici. Taj profesor je uopšte u mojim očima bio jedan od najšarmantnijih koje sam do ikada imala. Mora da sam na neki način bila zakljubljena u njega. Djeca su pričala da je u ljubavnoj vezi sa profesoricom gimnastike. Ova ljepuškasta brineta bila je vrcava i prilično uobražena, a pošto nismo imali salu za sport, predavala nam je teoriju sporta i sve o sportskim vještinama, istovremeno i vrlo nadmeno, kao da govori o teoriji graviteta, i sasvim nezaintersovano.

Mene su prvo smjestili u « ruski razred », gdje mi je predavala profesorica Mara Ostojić : эта стол, как твоя фамилия …  bile su prve lekcije iz tog jezika koje je profesorica izgovarala kao da miluje i riječi i cijeli razred. A onda sam premještena u « francusko odjeljenje» gdje mi je predavala Gordana Janković. Pravo ime profesorice francuskog bilo je Gracia, ali ga je za vrijeme Drugog svjetskog rata promijenila u Gordana. Prešla je na pravosljavlje i tako se spasila pogroma. Njen budući muž spasiće i njene roditelje, zahvaljujući jednom prijatelju ljekaru koji je pregledao Jevreje prije nego što ih pošalju u logore smrti. Preobučen u ustašku odjeću, budući muž moje profesorice i otac moje prijateljice Jasne, banuće u prostorije – možda današnji Fis ? – gdje su bili zatočeni mnogi Jevreji, pa i Gracijini roditelji, i tražiti da se on lično obračuna s tim « Ćifutima ».

Moja razrednica u Zmaj Jovinoj je bila Dobrila. Ne sjećam se više šta nam je predavala, ali se sjećam da nas je često dizala da prebroji koliko u razredu ima Srba i Hrvata, a onda muslimana opredjeljenih kao Srbi, opredjeljenih kao Hrvati, i napokon koliko je neopredjeljenih muslimana. Te prozivke su mi bile mučne i ponižavajuće. Ova razrednica je doprinijela da mi se za sva vremena zgadi i sama pomisao na « narode ». Bog još nije bio u modi kao danas, ta « čovjekova greška », kao što je i čovjek njegova, kako veli i moj omiljeni filozof. Inače ne bih kasnije izučavala religije.

Ta razrednica nas je takođe prozivala da bi izbrojala ko sve od djece u kući ima frižider, televizor i veš-mašinu. Mi nismo imali ništa, čak ni spavaće sobe, samo nekoliko salona sa namještajem iz autrougarskog doba, i velikim bibliotekama. Razlog je bio prvo to što su profesorske plate male, kako je stalno  « trubio » tata, ali i zato što je moja mama mašine nazivala prokletinjama, a otac smatrao da televizija odvraća od knjige.

Curice su me često tužakale istoj razrednici, naročito zbog toga što « šiljim nokte ». A ja sam inače nokte rezala do mesa radi svirke. Ili sam ih grizla. Uz to nikad neću zaboraviti ni onu sentence de mort, te iste profesorice, koju mi je izrekla pozvavši me  na poseban razgovor u mračni hodnik : « Ti unosiš zao duh u razred ». Bilo je to kao da mi je sasula vreo otrov u dušu. Danas bih naravno znala da joj odgovorim, znala bih analizirati razloge dječijih tužakanja, znala analizirati ophođenje jednog pedagoga prema dijetetu od desetakak godina. Ali tad sam zanijemila. I nažalost povjerovala joj, misleći da ću umrijeti na licu mjesta. A umirala sam polako zbog toga sve vrijeme školovanja u toj « elitnoj ustanovi ».  Zašto su me te curice željele uništiti, a razrednica im odboravala, čak ih bodrila kako sam mislila, nisam mogla dokučiti, naročito zato što sam nekim od njih pomagala da isprave loše ocjene. Ne znam više je li Nietzsche bio taj koji nam je preporučio da se čuvamo upravo onih kojima smo pomogli, ali znam da me je davno ubijedio u nešto u što i danas vjerujem: Ono što me nije uništilo, samo me je ojačalo. Kao i ono: Najčešće smo kažnjeni zbog svojih vrlina.

Izvan nastave sam se družila s Verom Koštrom, meni dragom osobom. Dolazila je kod mene, a i ja sam, iako rjeđe, išla kod nje kući, na posljednjem katu prekrasne austrougarske zgrade blizu Nebodera. U njihovom stanu je vladala neka misteriozna atmosfera koja mi se jako dopadala. Zato nisam razumjela Verinu mamu koja mi se stalno žalila: “Vidi samo gdje živimo?!”  Verin otac je bio šef sale u Hotel Evropi i poznavao mog oca, stalnog gosta i kafane i hotelskog restorana. Verini će kasnije dobiti veliki stan u novom dijelu grada, ali i tad će mi se Verina majka žaliti, ali ovaj put na kćerkin izbor partnera (mnogi roditelji su nezadovoljni izborom partnera njihove djece, ukoliko nije u pitanju “ugovoreni brak”, a tada su nezadovoljna, tačnije nesretna djeca). Vera je, naime, izlazila s momkom za koga će se potom i udati, a koji je bio tip  “Jo voli Jo kupi”. Jednom će mi moja drugarica tek usput reći da mora sebi nešto nabaviti. Razgovarale smo na zadnjem sjedištu auta koji je on vozio. U tom času, on se okrenu prema nama ne ispuštajući volan : Šta ti treba ? Samo reci. Ja ću ti sve nabaviti.  (Zar Henry Miller nije rekao da ni jedna žena ne može odoliti istinskoj ljubavi ? Njemu se ipak može povjerovati.)

U klupi sam jedno vrijeme sjedjela sa Snježanom Hauptman koje se sjećam samo po tome što oblačila po posljednjoj modi, u bure-suknje i setove živih boja.

Mada me nisu voljele, curice su mi davale razne nagrade. Moguće da su to radili dječaci? Sa Željkom, sinom poznatog političara Jerkića, drugovaću i kasnije, kad postane diplomata,  jugoslovenski i bosanski, a sjećaću se i Bore, čije prezime zaboravih. Mnoge djevojčice su bile u njih doslovce zatreskane.

Sama sam režirala i igrala predstave koje su imale priličnog uspjeha. Jedna od tih je Pokondirena tikva, gdje mi je vrlo uspješan sluga bio, mene Feme,  Željko Jerkić, a služavka spomenuta Snježanja Hauptman. Ipak svi znamo danas više nego ikada, da talenat ni u čemu nije dovoljan.  Treba takođe i dozvola (onih drugih) za  njega, napomenuće mi opet « moj » filozof.

Jednom sam dobila nagradu pjevajući na školskoj priredbi, gdje sam imitirala Ritu Pavone « Domenica mi lasci sempre sola ». Nakon priredbe, prišli su mi stariji momci koji su me slušali, i pozvali da pjevam u njihovom orkestru koji su osnivali, ali sam to odbila. Oni su se ubrzo proslavili u Jugoslaviji. Jednog od njih, Bobu Kovačevića iz «Mora» (ako se tako zvao i zove bend?) vidjela sam ne tako davno, došao je «baksuz» na moju predstavu Telefonski poziv, koju sam imala u Kamernom. Bio je u društvu sa svojom sestrom koju sam takođe davno često sretala.

Tada sam za nagradu dobila bombonjeru koju smo potom svi podijeli. Moguće je da tad i nisam pjevala loše. U horu u Muzičkoj i u Koturovoj sam bila drugi alt, nekad i prvi (elegantniji izraz za to je mezzo sopran), ali znam da danas ne bih mogla otpjevati ni cijelu skalu.

Kad je na mene došao red, pravila sam i Zidne novine. A onda je Dragan, koji nije krio simpatije prema meni, ne znajući da sam ja njihov autor, ismijavao moja balijska slova.

U istu školu, u starije razrede, išao je i Braco Dimitrijević, koji će kako znamo postati kasnije poznati umjetnik. Bio je već sin velikog i priznatog slikara, Voje Dimitrijevića, pored tog što mi je bio susjed, i on i njegova sestra Tanja, koja je dolazila često i u Neboder kod svoje prijateljice Nine Raljević, čiji je otac bio profesor na Matematskom fakultetu. Njihova majka je uvijek bila izuzetno lijepo   obučena, kao da je i sama bila veliko umjetničko djelo.

Da li je i Braco Dimitrijević tada prisustvovao « mom koncertu » ? Znam da me je više puta pozvao na tulumbe, ili na perece za vrijeme velikog odmora, u obližnju slastičarnu. Nema više ni tilumbi ni pereca, a naravno ni te slastičarne, na čijem mjestu je knjižara Svjetlosti.

Braco Dimitrijević se proslavio tako što je napravio portret nepoznatog Johna čiji je ogroman portret  izvjesio u Londonu. S napomenom Gledajte i one nepoznate! Vjerovatno sam vrlo neprecizna, ali od prilike je tako bilo, a taj isti portret, ogromnih dimenzija, visio je jedno vrijeme na fasadi Muzeja moderne umjetnosti u Parizu, Centre Pompidou, ili Beaubourgu. Drugim riječima, Braco je jedan od prvih konceptualista. Sa njim sam se često kasnije prepirala, jer nije mogao razumjeti zašto ipak više volim Rembrandta nego njegovu umjetnost. « Sve je u ideji », govorio mi je, a ja odgovarala : »I u realizaciji ideje ». Bracu sam sretala kasnije i u Parizu, sa suprugom Nenom, najviše u čuvenoj brasserie Closerie des Lilas, dok konačno i sam nije preselio u Pariz, kad mu je muzej kupio njegovo najpoznatije, prvo djelo. Bilo je to krajem sedamdesetih. Bilo kako bilo, Braco Dimitrijevič je podigao spomenik neznanom junaku. Tako bih i ja ovim skromnim tekstovima željela da podignem spomenik svom vlastitom, nekadašnjem gradu koji je iščezao skupa sa njenim brojnim stanovnicima, spomenik njegovim znanim i neznanim junacima. I ne samo ovom gradu. Nego i drugim gradovima i licima, bez autocenzure u sjećanju.  A onaj koji  misli da zaudara, nek začepi nosnice.